Robovi na portugalskim poljima | Priča dana | DW | 21.03.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Robovi na portugalskim poljima

Portugal izvozi sve više poljoprivrednih proizvoda. Prije svega masline, bobičasto i južno voće. Na poljima ih beru radnici koji sve češće dolaze iz Afrike ili Azije. I to ilegalno.

Today Fathi (desno) iz Gambije

Today Fathi (desno) iz Gambije

Alberto Matos ima posla preko glave. U premalom uredu humanitarne organizacije "Solidariedade Imigrante" (Solim) puno je Afrikanaca i Indijaca. „Pošaljite mi ovamo tog muškarca, vidjet ću što mogu učiniti", kaže on pomalo ljutito u telefonsku slušalicu. I onda otkriva o čemu se radi. Porezna uprava jednom Afrikancu ne želi izdati porezni broj jer nema posao. A legalan posao može dobiti samo ako ima porezni broj. I samo s legalnim zaposlenjem ona ima šansu da dobivanje dozvole boravka. „Začarani krug, koji koristi samo krijumčarima ljudi koji onda u zemlju dovlače ilegalce. Moramo razbiti taj krug!"

Ali to nije baš lako. Sve više migranata stiže u južno-portugalski gradić Beju – prvenstveno iz Afrike. „Ovdje imamo već puno Azijata, iz Indije, s Tajlanda, iz Pakistana, čak i iz Nepala", priča Matos. Sad uglavnom dolaze Afrikanci, dodaje: „Oni gotovo isključivo rade u poljoprivredi."

U neljudskim uvjetima i često za manje novca nego što jamči državni minimalac od 580 eura mjesečno, oni beru masline, radi na berbi jagoda ili naranača. A onda kasnije tijekom godine beru lubenice, grožđe. I od novca koji zarade, firme koje ih službeno zapošljavaju odbijaju im troškove hrane, smještaja i putovanja. U mjesecima u kojima imaju malo posla, na koncu im ne ostane gotovo ništa za život.

Alberto Matos iz organizacije Solidariedade Imigrante pomaže afričkim migrantima

Alberto Matos iz organizacije "Solidariedade Imigrante" pomaže afričkim migrantima

Radna snaga potrebna agraru

U poljoprivrednoj regiji Alentejo na jugu Portugala ništa više praktički ne funkcionira bez ilegalnih radnika. Portugalci na jednoj strani ne žele više obavljati loše plaćeni, teški posao na plantažama. A na drugoj strani nove tvrtke niču kao gljive nakon kiše.

Na području oko akumulacijskog jezera Alqueva financijski moćni Španjolci su zasadili beskrajne plantaže maslina. Radna snaga koja je na njima aktivna često je – ilegalna. „Na području Beje radi se o najmanje 10.000 ljudi", računa Alberto Matos iz organizacije za zaštitu ljudskih prava Solim. U cijelom Alenteju ih je i puno više. Sve više ih stiže iz Afrike, dodaje Matos.

Sherif Djo na primjer, 35 godina star, otac dvoje djece koja su ostala sa suprugom kod kuće u Senegalu. On je najprije s turističkom vizom došao u Francusku. Nakon toga je dvije godile ilegalno radio u Španjolskoj, a sad već šest mjeseci sa svojim bratom i osam prijatelja živi u jednom starom kontejneru u jednom selu u blizini Beja.

Od 500 eura koje zaradi, pod uvjetom da radi cijeli mjesec, mora platiti 75 eura stanarine. Za taj novac smije koristiti loše opremljenu zajedničku kuhinju, prljave toalete i jednu pipu na polju pored kontejnera. Male prozore su Djo i njegovi prijatelji prekrili kartonom – zbog hladnoće. „Došao sam kako bi mojoj obitelji bilo bolje", kaže on tužnim glasom. Poslodavac ga je ipak prijavio kod socijalnog osiguranja, Djo plaća porez i ostale dadžbine i može se nadati da će dobiti dozvolu boravka.

Legalizacija traje predugo

Ali to može potrajati. Usprkos zakonskoj promjeni kojom bi se trebala olakšati legalizacija tih radnika, portugalska policija za strance si uzima puno vremena za dodjelu papira, žali se Alberto Matos – previše vremena, dodaje. Legalizacija često traje i po pola godine ili duže. Tijekom vremena u kojemu čekaju na legalizaciju, bespomoćni ilegalci su na meti organizacije koje se bave krijumčarenjem ljudi, bez milosti ih se izrabljuje. „Tako kriminalne bande na koncu konca profitiraju od države."

I doista: Portugal kao klasična emigracijska zemlja ima teškoća u tome da shvati da je u međuvremenu postala doseljenička zemlja. I da joj je potrebna jeftina radna snaga kako bi se jagode i maline koje oni beru, što jeftinije i po konkurentskim uvjetima moglo izvoziti u Europsku uniju. I zato vlasti, ovisno o konjunkturnom razvoju, uvijek iznova zažmire na jedno oko po pitanju ilegalnih doseljenika. Tako je nastala bespravna zona u kojoj se može puno zaraditi, zna to i Alberto Matos: "Prije svega puno zarađuju sumnjive firme koje posreduju u zapošljavanju, jer one ne plaćaju ni porez a ni socijalne dadžbine za svoje radnike."

Kontejneri u kojima žive migranti

Život u kontejneru...

San o boljem životu

Foday Fathi – čovjek kojemu Porezni ured ne želi dati porezni broj – kaže da mu je to sve svejedno. „Želim samo posao, kako bih zaradio novac. Bilo kakav posao", vapi ovaj 32-godišnjak. Iza sebe on ima pravu Odiseju, za život opasnu – najprije je Fathi iz zapadnoafričke Gambije prešao u Libiju. Onda čamcem u Italiju, iz Italije u Portugal. Brojni Afrikanci željeli su u Portugal, kaže on. Jer se u Portugalu može zaraditi dobar novac za dobar posao – barem su mu tako kod kuće pričali.

I sad Fathi sjedi u uredu organizacije Solim, zbunjen i svejedno s puno nade. Alberto Matos mu želi pomoći kako bi dobio željeni porezni broj. Tek nakon toga Fathi može podnijeti zahtjev za dodjelom dozvole boravka, s puno sreće to bi onda moglo uspjeti do konca godine. A to tada će s brojnim tisućama drugih ilegalaca za crkavicu raditi na plantažama maslina. San o boljem životu u Portugalu nije baš tako lako i realizirati.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje

Preporuka uredništva