1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nasilje u porodici je destruktivno na više nivoa

Aida Sofić Salihbegović
14. august 2023

Zašto žene žrtve nasilja ne potraže pomoć? Zašto se javno ne govori o nasilju porodici? O tome smo razgovarali sa psihoterapeuticom Augustinom Rahmanović koja nam je otkrila i na koji način žene mogu potražiti pomoć.

https://p.dw.com/p/4V9F4
Argentinien Demo am Frauentag für legale Abtreibung und gegen Gewalt an Frauen
Foto: AFP/J. Mabromata

„To što se desilo u petak u Gradačcu je za mene kraj civilizacije i najgore poniženje žene", za DW kaže Augustina Ina Rahmanović, razvojna psihologinja i geštalt psihoterapeutica iz udruženja „Vive žene" Tuzla, koja se već godinama bavi zaštitom i podrškom žrtava nasilja u porodici.

Slučaj Nizame Hećimović, koja je u Gradačcu ubijena od strane svog bivšeg partnera Nermina Sulejmanovića pred očima devetomjesečne bebe i korisnika Instagrama, nije potresao samo ovu stručnjakinju, nego i cijelu bh. i regionalnu javnost. Nizama je počinioca, koji je prethodno bio poznat policiji zbog krijumčarenja droge i nasilničkog ponašanja, prijavila policiji i zatražila zabranu prilaska, ali je njen zahtjev odbijen.

„Ja vjerujem da bi to što joj je zahtjev odbijen moglo obeshrabriti druge žene žrtve nasilja da prijave nasilje, osim ako se zaista dobro ne istraži zašto je došlo do toga. Ako to ostane neistraženo, onda će žene vjerovati da nemaju nikakvu zaštitu”, objašnjava Augustina Ina Rahmanović i tvrdi da u Bosni i Hercegovini postoji dobar zakonski okvir, ali se on često u praksi ne poštuje. Potrebna je, kaže, bolja saradnja različitih institucija, te brža i jasnija reakcija na problem nasilja.

Psychotherapeutin Augustina Rahmanovic
Augustina Ina Rahmanović, psihologinja i psihoterapeutica u udruženju "Vive žene" TuzlaFoto: privat

Muška solidarnost i mekan stav prema nasilju u porodici

Dodatan izazov je i mačo kultura koja postoji ne samo na ulici, nego i u institucijama.

„U našem radu često nailazimo na tzv. mušku solidarnost - kako u policiji, tako i među zaposlenima u centrima za socijalni rad, gdje muškarci imaju malo mekši stav prema nasilju i kažu: ‚Ma biće to sve u redu. Proći će to sve.‘ Dok zakonski, oni mogu spriječiti da dođe do ovako nečega", tvrdi razvojna psihologinja u razgovoru za DW, referirajući se na femicid i dvostruko ubistvo koje se desilo u petak (11.8.) u Gradačcu.

2021. i 2022. godine u Bosni i Hercegovini je, prema podacima Odbora za praćenje provedbe i izvještavanje po Istanbulskoj konvenciji i femicidu u BiH, ubijeno 19 žena, a prema podacima UN-a, svaka druga žena u Bosni i Hercegovini starija od 15 godina iskusila je neki oblik fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja.

Rahmanović objašnjava da žene znaju jako dugo trpiti nasilje i ne prijavljivati svog nasilnika. Počinilac nasilja, kaže ona, vlada kroz ulivanje straha i pokazuje neuračunljivo ponašanje kada to žena najmanje očekuje.

Izolacija i strah - zašto žene ne prijavljuju nasilje?

"Nasilje se ogleda u ponižavanju, uvredama, izolaciji od najbližih, psovkama i dehumanizaciji. Žena bude inkapsulirana u nekoj vrsti izolacije i ne može sama izaći iz toga. Taj strah da će on njoj nešto zaista učiniti je jedan veliki razlog što žena ne prijavljuje nasilje", kaže Rahmanović.

Pored toga, postoji i kompleksni psihološki proces u kojem se žena jako teško može psiho-emotivno osloboditi svog nasilnika, a i konkretni razlozi kao što su finansijska ovisnost ili stav da djeca trebaju imati oca – kakav god on bio. 

Bosnien-Herzegowina Gradacac | Mann in Bosnien tötet drei Menschen und sich selbst
Gradačac u petak (11.8.): policajac u civilu drži pušku Foto: picture alliance/dpa/AP

„Žrtve uglavnom imaju osjećaj da ako one budu dobre, da će se on promijeniti. Ali to nije tako. Ako mu niko ne postavi granice, on će biti samo gori”, upozorava Rahmanović.

Od ratnog do porodičnog nasilja

Udruženje “Vive žene” Tuzla počelo je raditi devedesetih godina prošlog stoljeća sa osobama sa ratnom trauma, a poslije su se više fokusirali na nasilje prema djeci i ženama unutar porodice.

"Ratna trauma je jednim dijelom pogoršala nasilje u porodici. Karakteristike agresije prema ženama i djeci u ratu imaju sličnosti sa nasiljem prema ženama i djeci poslije rata. Tako smo to i povezali”, navodi psihologinja i tvrdi da posljedice rata i dalje igraju važnu ulogu u tome koliko se odgovara za počinjene zločine:

„Mi u BiH živimo u državi gdje se veličavaju ratni zločinci. Imam osjećaj da to neminovno utiče na sve i da vlada osjećaj da se može uraditi šta god ko hoće, a da se za to neće odgovarati". 

Sigurna kuća –  samo jedna vrsta podrške

Udruženje danas rukovodi i Sigurnom kuću za žrtve porodičnog nasilja u kojoj je trenutno sedam žena. Prošle sedmice ih je bilo 14-15. Kapaciteta ima za 21 osobu i žrtve se u tom smještaju mogu osjećati sigurno, navodi Rahmanović.

„Žrtve su obezbjeđene 24 sata dnevno. Imamo dobre veze sa policijom i siguran elektronski ulaz. Poslije prijema se ne smije kontaktirati ni s kim – ni mi, ni socijalni radnik, niti policija ne smijemo reći nikome gdje se žrtva nalazi. Uzimamo i mobitel od žrtve, tako da ona ne može biti izložene tim vrstama prijetnji” objašnjava psihologinja i dodaje da se u sigurnu kuću dolazi preko policije ili centra za socijalni rad.

Deutschland Symbolbild Häusliche Gewalt
"Žrtve nasilja često osjećaju sramotu - što ne bi trebale", navodi psihologinja Augustina Rahmanović.Foto: picture alliance/dpa/C. Klose

Sigurna kuća je naravno jedno od rješenja i načina bijega od nasilnika, ali najbolja zaštita od nasilja je da žrtva počne što prije govoriti o tome šta se događa, kao i da prijavi nasilje. Žrtve moraju razgovarati o problemu u svojoj okolini, jer što više ljudi zna, to je žrtva bolje zaštićena i ima bolju podršku.

„Puno žena pati u tišini, boje se, stide se i neće da pričaju. Ali one moraju da znaju da biti žrtva nasilja nije nikakva sramota, to je društveni problem. Svakoj žrtvi bih preporučila da dobro razmisli da li želi da provodi svoj život na takav način. One se moraju povezati se sa svojim dostojanstvom jer muškarci i žene su ravnopravni. Ne trebaju imati osjećaj da su podređene i da muškarci mogu s njima da rade šta god hoće. To ne smije biti tako”, zaključuje psihologinja i za kraj razgovora za DW poručuje:

„Samo bih htjela da ljudi razumiju koliko je destruktivno nasilje u porodici. Ono je destruktivno na nivou žrtve, ali i na nivou počinioca, jer ja ne mogu zamisliti da je on [Nermin Sulejmanović] bio sretan dok je to radio, a da ne govorim o nivou djece. To je strašno."

 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu