Šta je to što dvanaest dečaka i njihovog trenera čini toliko posebnim da milioni ljudi na svojim pametnim telefonima i ispred svojih televizora prate njihovo spasavanje? Otkud ta solidarnost s roditeljima i spasiocima koji se bore protiv vremena i vremenskih prilika? Da li je bolje rizikovati ili sačekati da prođe sezona kiša? Da li je moguće toliko dugo preživeti u pećini, čak i ako postoji kontakt sa spoljnim svetom?
Naravno, dirnule su nas slike. Fotografije i video-snimci koje su spasioci izneli i pokazali svetu, stvaraju u nama utisak da smo veoma blizu. Koje srce ne zadrhti gledajući pisma koja su deca napisala svojim roditeljima, u kojima im izražavaju svoju ljubav, ali i prve želje kada budu na slobodi. Pravi veliki roštilj želi jedan od mladih fudbalera koji su sa svojim trenerom skoro dve nedelje zarobljeni u delimično poplavljenoj pećini. To je napisao na ceduljici.
To je nevinost koja nas dotiče. Ali, i više od toga.
Jer, nevini su i dečaci i devojčice koji se sakrivaju u ruševinama bombardovanih kuća. Za svoju sudbini nisu krive ni sirijske izbeglice koje su se udavile u Sredozemlju, jer su njihovi roditelji hteli bolji život, baš kao ni deca od koje su bande ubica stvorile vojnike bez savesti.
Neki kažu da u ovoj ogromnoj pažnji postoji dobar deo voajerizma, jer zahvaljujući modernim medijima i novinarima iz celog sveta, ovu borbu za opstanak možemo da pratimo skoro uživo. Izveštavanje o katastrofama u realnom vremenu svakako služi i nižim instinktima.
Ali to objašnjenje nije dovoljno.
To je jednostavna činjenica da u ovoj borbi može biti samo pobednika. Ova situacija ne ostavlja prostor za cinizam. Ne postoji prostor za meta nivo: „Ali mi ne možemo sve da ih primimo“. Niko ne tvrdi da su roditelji zapravo ekonomske izbeglice i stoga na neki način sami krivi za katastrofu koja njihovu decu može zadesiti u bekstvu preko Sredozemlja.
Kada se radi o ovim mladim fudbalerima, postoji samo jedan neprijatelj: voda. Jasnoća cele te situacije je to što je ujedinilo svet koji ih bodri. Ova nedvosmislenost ne ostavlja mesta za cinično pitanje – ko ima više prava na dobar život.
Želela bih da ovi sati nade, simpatije i naklonosti otvore nešto što ukazuje da je ovo bilo više od pukog medijskog događaja. I da će nakon, nadam se, dobrog završetka, posle svega ostati više od dobrog osećaja – naime, spoznaja, da se u suštini uvek radi o čoveku, pojedincu, koji nije kriv za nesreću koja ga je zadesila.