1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Svađa je bolja od trulih kompromisa

17. februar 2018.

EU nije pred raspadom, ali zbilja ima velike probleme. Manjak ideja ne može se nadomestiti negativnim kompromisima već samo svežim odlučnim idejama, piše u autorskom tekstu za DW bugarski filozof Andrej Rajčev.

https://p.dw.com/p/2sqSM
Foto: picture-alliance/dpa

Evropsku uniju sahranjuju otkad znam za sebe. „Zemlje članice će se posvađati zbog čelika“, „EU će se raspasti zbog spora oko ribolovnih kvota“, „Evropa će propasti zbog migracije“. Tužbalica je stara i postaje sve glasnija.

Dolazim iz istočne Evrope pa mi je to poznato i iz drugog pravca: pre tri, četiri ili pet decenija Moskva je svakodnevno sahranjivala Evropsku zajednicu. Posle kratke pauze, Kremlj to danas ponovo radi. Još tada su mnogi Bugari i ostali istočni Evropljani verovali tim crnim proročanstvima, a i danas ponovo veruju.

Uvek ista žalopojka mnogim Evropljanima sugeriše da nešto „nije u redu“. Taj utisak nije potpuno pogrešan. To bih pojasnio ovom krilaticom: Imati paranoju ne znači da vas ne proganjaju. U odnosu na EU to bi onda bilo ovako: Priča o njenoj bliskoj smrti je besmislica, ipak, Unija ima veliki problem.

 - pročitajte još: Zapadni Balkan - jedan po jedan ili zajedno u EU?

Problemi na jugu EU su nam odavno poznati: dugovi u Grčkoj, Italiji, Španiji i Portugaliji (nadamo se da ih neće uskoro biti i u Francuskoj). Na Zapadu, EU je upravo pretrpela ozbiljnu povredu u vidu Bregzita. A na istoku, problemi u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. Da li je EU u ozbiljno bolesna? Ne, ne baš, samo pati od viška konsenzusa i manjka jasno definisanih ciljeva.

I „konsenzus“ i „cilj“ su opisi budućnosti, odnosno ključni elementi političkog, ali se fundamentalno razlikuju: Cilj opisuje šta bi trebalo da bude, dok konsenzus ističe šta ne bi trebalo da bude. Cilj ukazuje na jasnu budućnost, ali stvara samo prolazno „mi“. Nasuprot tome, konsenzus se odnosi na netačno definisanu budućnost, ali stvara trajno „mi".

Iz te perspektive jedna stvar iznenada postaje jasna: u današnjoj EU, mi ne živimo onako kako bi trebalo, nego samo onako kako možemo. Kriza ne protresa ceo liberalni temelj – ideje slobode, vladavine prava, ljudskih prava, individualne odgovornosti – već samo deo liberalnih sporazuma. A njih treba održavati, i kuću koja je izgrađena na tom temelju treba čistiti, provetravati, renovirati.

Suočeni sa svakom novom krizom po navici tražimo zaštitu u iluziji da prvo moramo dugo razmišljati i diskutovati, kako bi onda svakako doneli pravu odluku – trenutno, na primer, u vezi sa problemom izbeglica. Ali u ovim debatama, mi ne napredujemo ni za santimetar, zato što samo razgovaramo o tome šta ne bi trebalo da radimo – a ne šta bi trebalo da uradimo. Jalova potraga za negativnim konsenzusom potkopava evropski fundament, stvarajući duboki skepticizam. Tako nastaje osećaj da je Evropa hronično bolesna bez šanse da opstane.

 - pročitajte još: Junker, snovi, razmišljanja

Zato moramo konačno prestati sa negativnim konsenzusom. Potrebno nam je upravo suprotno: potrebna nam je polarizacija. Potrebne su nam polarizujuće političke opcije koje možemo da vagamo – a ne večita želja da se pronađe zadovoljavajuće rešenje za sve, koje na kraju ipak bude samo pola rešenja. Na primer, trebalo bi da se odlučimo za atomsku energiju ili protiv nje – a ne da neprestano problem zatrpavamo razgovorom o energetskom miksu. Dakle, trebalo bi se osloniti na političku odluku a ne na večno „jeste, ali međutim“ stručnjaka.

Andrey Raychev Soziologe aus Bulgarien
Andrej RajčevFoto: BGNES

Daleko od toga da napadam „mlake liberale“ i da se zalažem za mačo lidere koji brzo donose odluke. EU se definiše isključivo zajedničkom budućnošću svojih članica. Problem je što je upravo ta budućnost u krizi. A bolesna budućnost se može lečiti samo novom vizijom budućnosti.

Gde treba da počnemo? Jasno: kod političke moći, u centrali političke moći. Zamislite opšte, direktne evropske predsednički izbore u kojima učestvuju stotine miliona građana EU. Takvim izborima građani bi mogli direktno uticati na budućeg predsednika i na taj način na političku moć. A kada se Evropljani konačno izjasne o pitanju nadnacionalne političke moći, automatski će preuzeti odgovornost za buduću politiku EU. Tako nastaje lekovita polarizacija, proces koji nepreglednu, nerealnu i uvek žalosnu birokratiju EU zamenjuje stvarnim odnosima moći.

I kada stvorimo ovaj novi centar moći, onda ćemo moći i da se angažujmo a ne kao do sada, da samo posmatramo, diskutujemo i utičemo na njegove namere. Do sada smo tražili mir, pre sukoba. Upravo obrnuti put bi bio mnogo plodniji: prvo konfrontacija, a onda sporazum.

 - pročitajte još: Gabrijelova poseta Balkanu - cena prava sitnica

Da li su građani u stanju da to uvide? Tu sam i ja skeptičan. Ali, Evropa mora da pokuša. Da su se Sjedinjene Američke Države svojevremeno odlučile za međuvladinu komisiju, a ne za predsednika, odavno bi propale.

Dakle, dragi evropski sugrađani: Ne trebaju nam lekovi. Evropa nije bolesna. Ono što nam treba je svež vazduh. I iznad svega, mi sami bi trebalo sebi da damo sopstvenu budućnost. EU je istorijsko postignuće i jedina pozitivna perspektiva za stotine miliona ljudi. Jedino što je samu sebe pretekla i mora da požuri – ne oprezno, nego odlučno.

*Andrej Rajčev je bugarski filozof, sociolog i autor. U Bugarskoj je poznat i kao politički komentator. Takođe je redovan studijski gost u radijskim emisijama BBC na ruskom jeziku. Tekst je deo naše subotnje serije Moja Evropa.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android