U „obrnutom“ egzilu
14. jun 2019.
DW: Stevane, nedavno si primio nagradu „Rajner Kunce“ u gradu Elsnic/Ercgebirge. Taj mali grad u nemačkom Rudnom gorju rodno je mesto znamenitog pesnika Rajnera Kuncea. I mada ti odavno ne živiš u Nemačkoj, ova nagrada potvrđuje da te tamo nisu zaboravili. Imaš li i dalje intenzivne veze sa bivšom zemljom svog egzila?
Stevan Tontić: Moja primarna veza s Njemačkom jeste veza sa njenom književnošću i njenim piscima. Uz književnost bi tu donekle išla i filozofija, mada danas rjeđe čitam takva štiva. Intenzivno se bavim prevođenjem poezije s njemačkog jezika, i to ponajviše poezije koja je nastajala u posljednjih stotinjak godina.
To je dakle moderno i savremeno pjesništvo. Uz to idu i neprekinute veze s pojedinim pjesnicima koje sam lično upoznao tokom egzila u Berlinu i drugim mjestima, od 1993 do 2001 – neki od njih postali su mi prijatelji. Umjeli su da mi katkad olakšaju tegobe izbjegličkog života. To se ne zaboravlja.
Kakvi su ti utisci sa dodeljivanja?
Izvanredni! Na dodjelu sam putovao sa suprugom i najboljim prijateljima iz Berlina, bračnim parom Sabinom i Diterom Fal, koji su zadužili i srpsku kulturu dugogodišnjim proučavanjem i publikovanjem važnih djela Dionisija Areopagite u prevodima našeg starca Isaije (14. v.) na crkvenoslovenski. Iz Berlina smo putovali autom koje su Falovi posudili od susjeda. U Elsnicu, koji je od Berlina udaljen blizu 300 kilometara u južnom smjeru, ostali smo dva dana. Sam grad je zanimljiv, leži na ogromnim podzemnim kopovina nekadašnjeg rudnika uglja pa je na nekim mjestima potonuo do 13 metara. Ima i Muzej rudarstva. Kunceov otac bio je rudar.
-pročitajte još: Večni provokator Mišel Uelbek
Prvog dana imao sam u Gradskoj biblioteci susret i dug javni razgovor s tamošnjim gimnazijalcima i njihovim profesorima. U prostorijama biblioteke postavljena je izložba njihovih literarnih i likovnih radova po motivima iz moje poezije i proze – veći broj tih radova iznenadio me je svojom svježinom ili inteligentnom „porukom“. Narednog dana nagradu mi je, na prigodnoj svečanosti, uručio gradonačelnik Bernd Birkiht, dok je laudaciju držao berlinski pjesnik Rihard Pitras, član Saksonske akademije umjetnosti iz Drezdena. Tumačeći moj pjesnički svijet on je nekoliko puta citirao i čuvenu Andrićevu pripovijetku „Pismo iz 1920. godine“. Ja sam u svojoj zahvalnoj riječi govorio o pozivu pjesnika u opakim vremenima i represivnim društvima, istakavši da umjetnik nipošto ne smije da proda dušu đavolu. Upravo je pjesnik Rajner Kunce bio nepokolebljiv borac protiv represije kojoj je bio sistematski izlagan u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
Kakvo je bilo obrazloženje žirija?
Obrazloženje sam dobio u obliku pisma gradonačelnika Birkihta, koji je bio član žirija, gdje je rečeno da se ova nagrada „usmjerava na umetnička dostignuća na najvišem jezičkom nivou“. To je nagrada koja podržava književna nastojanja u kojima poezija postoji i kao otpor. Ne direktan politički otpor, nego umjetnički ostvaren izraz čovjekove slobode. A razvijeno obrazloženje dao je, u stvari, Rihard Pitras.
Da li poznaješ Rajnera Kuncea?
Ne, nikad ga nisam sreo ni upoznao. Nisam ga ni prevodio. Nije prisustvovao ni na samoj dodjeli nagrade jer se naglo razbolio. Bio je došao dan ranije, ali je morao da se vrati kući kod Pasaua. Kunce je rođen 1933. kao i naš Duško Trifunović. Naravno, znao sam ko je on, ponešto sam čitao od njega, kao na primjer knjigu „Šifra Lirika“ ili zbirku pjesama „Čaj od jasmina“. Obje te zbirke objavljene su u prevodu Zlatka Krasnog krajem prošlog vijeka u Književnoj opštini Vršac (KOV), gdje je Kunce dobio Evropsku nagradu za poeziju. U knjizi „Šifra Lirika“ on je sakupio i obradio mnoge dokumente istočnonjemačke tajne policije, Štazija, koja mu svojim šikaniranjem zamalo nije došla glave.
- pročitajte još: Jelena Lengold za DW: „Sloboda je uvek zastrašujuća“
Pomenuo si susret sa srednjoškolcima. Čini se da su te čitali s razumevanjem?
Da. S vrlo lijepim, pa i neočekivano dobrim razumijevanjem. To mi je bilo posebno drago. Napravili su i jedan duhovit video prema mojoj priči „Nedjelja u Berlinu“. Imali smo dug i podsticajan razgovor o pisanju u ratu, o iskustvu egzila, o dvojezičnosti itd.
Prošle godine objavio si knjigu putopisnih zapisa u novosadsko-zrenjanjinskoj Agori pod naslovom Ta mjesta, za koju ti je pripala nagrada „Ljubomir Nenadović“. Među „tim mestima“ ima i onih sa mape Nemačke. Međutim, kada si pisao o Berlinu ili Sarajevu, to nisu klasični putopisi. Ti si u oba grada dugo živeo. Razlikuje li se pisanje o gradovima koje prvi put vidimo i mestima u kojima smo živeli?
Svakako da se razlikuje. Ja sam o nekim mjestima u Njemačkoj, Francuskoj, Izraelu ili Jermeniji pisao takoreći „u prolazu“, koristeći i podatke iz knjiga ili neke poetske asocijacije. Takav je, na primjer, tekst o Jerusalimu i samom putovanju u Izrael, s opisom poteškoća oko dobijanja vize. A tekstovi o Sarajevu i Berlinu su neka vrsta subjektivnih portreta tih gradova, s osvrtom na njihovu istoriju, književnost i kulturu, umjetničke ličnosti, životnu atmosferu.
Ima li sete kada se povremeno nađeš u mestima u kojima si proveo dobar deo svog života? Kako je biti stranac u mestu gde si nekad živeo?
Sjeta je neizbježan pratilac samog sjećanja na mjesta u kojima smo nekad živjeli, a pojačava se kad ta mjesta ponovo posjetimo, ili se za neko vrijeme u njima nastanimo. Kad sam se, nakon gotovo devetogodišnjeg izbjeglištva u Njemačkoj, krajem 2001. godine vratio u Sarajevo, u svoj stan „oslobođen“ od svih mojih stvari, imao sam čudan osjećaj „obrnutog egzila“. Kao da se radilo o povratnom izgnanstvu u zemlju iz koje sam užasnim ratnim bezumljem bio prognan u Njemačku. A sjeta je najjača pri posjeti mom krajiškom zavičaju pod Grmečom, spaljenim i napuštenim srpskim selima oko tamošnjih lijepih rijeka i planina. Sjeta prisjećanja na djetinjstvo i mladost. Prošle godine bio sam u Lušci Palanci, u kojoj sam išao u školu od petog do osmog razreda. Tada je u njoj bilo oko hiljadu učenika. A danas nema ni đaka ni škole.
- pročitajte još: Vladimir Arsenijević: „Mislili su da mogu da igraju igru poseljačivanja“
Šta se sprema u tvojoj književnoj i prevodilačkoj radionici?
Upravo sam završio prevod knjige izabranih pjesama Jana Vagnera, jednog od najistaknutijih savremenih pjesnika, koja će uskoro izaći kod Agore. A sada se bavim prevođenjem pjesama Karla Kroloa (1915 – 1999), koji spada u pjesničke veličine druge polovine 20. vijeka. Povremeno se desi da nabacim ili gotovo u cijelosti napišem i neku svoju pjesmu, koju odlažem da se „hladi“ do časa kad mi se učini da je „zrela“ za otpust, za let u svemir javnog duhovnog života.
Stevan Tontić je nedavno dobio nemačku književnu nagradu „Rajner Kunce“ za 2019. godinu koju svake druge godine dodeljuje Elsnic (Oelsnitz/Erzgebirge)rodni grad znamenitog nemačkog pesnika i istočnonemačkog disidenta Kuncea (Reiner Kunze). Tontić je rođen 1946, završio je studij filozofije sa sociologijom u Sarajevu, gde je radio kao urednik u „Svjetlosti“. Od 1993. do 2001. živeo u egzilu u Nemačkoj, potom se vraća u Sarajevo, a od pre nekoliko godina seli se za Novi Sad. Ovo je poslednja u nizu značajnih nagrada koje je Stevan Tontić dobio za svoje pesničko, književno i prevodilačko delo.