„Pusti to dijete ima ih dovoljno odvojenih“ | Politika | DW | 11.07.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Srebrenica

„Pusti to dijete ima ih dovoljno odvojenih“

Enklava Srebrenica bila je opkoljena tokom sve četiri godine rata u Bosni i Hercegovini. Kada je sve počelo Sejdalija je imao šest, Adem osam, a Ahmed 17 godina.

Sejdalija Suljić - Učo je učitelj u seoskoj školi u Osatu. Rodio se u blizini, u selu Urisići nadomak Drine. Tu je živeo do 1992. Imao je šest godina kada mu je poginuo otac. Sa stricem i ostalom familijom iz sela je izbegao u Srebrenicu.

„Tog dolaska i prve ratne godine gotovo se ne sjećam. Tek kasnije kada sam krenuo u ratnu školu u Srebrenici sjećanja su mi jasnija. Sjećam se da smo često bili gladni, nije bilo hrane. Još veći problem je bila so koje nije bilo. Sjećam se da su moji so držali u malim paketićima kao što u filmovima sada vidite da dileri pakuju drogu. Davali su nam malo da liznemo i to ti je sve za danas. Često ni tog jednog liza nije bilo. Sjećam se da ovih šuma, koje su ponovo izrasle, oko Srebrenice nije bilo. Sve je to bilo isječeno, iskrčeno, čak se i korijenje iz zemlja vadilo, jer su se drva ložila za spremanje hrane i ljeti a zimi i za grijanje.“

Zeitzeugen Massaker von Srebrenica

Sejdalija i Adem

„Ti sa bebom prođi, a mali na ovu stranu“

Adem Mehmedović – Ado, u Srebrenicu se vratio pre nekoliko godina. Dve godine je stariji od Uče sa kojim je nerazdvojni prijatelj više od dvadeset godina od kako ih je, kako kaže „ratna sudbina povezala“. Ado je profesor istorije. Nema posla u školi pa već nekoliko godina radi povremeno kao novinar. Rođen je u Sastavcima, zaseoku Sućeske, kod Srebrenice.

„Bez obzira što sam ja imao osam godina kada je počeo rat, neki momenti se urežu u sjećanja i ostaju do kraja života. Moje selo je bilo na prvoj liniji razgraničenja i sjećam se svakodnevnog granatiranja. Sjećam se odjeka granata kao i toga da smo mi, sva djeca i žene iz sela, čim počne granatiranje išli u jednu kuću gdje granata nikako nije mogla pasti. To nam je bila svakodnevica. Čim se čuju tenkovi na brdu Koprivno trčali bismo u tu kuću. Sjećam se kad mi je školski drug ranjen. Kao sad da gledam njegovo lice zgrčeno od bola i krv kojom je bio obliven.“

„Sjećam sa tako i momenta kada sam dobio mlađu sestru. Bio je veliki snijeg, a majka kada je sa sestrom došla iz Srebrenice i odnekud donijela bombona, koje su čini mi se bile najslađe bombone koje sam u životu jeo.“

„Roditelji su se trudili da nam, koliko je to bilo moguće, olakšaju život. U selu je, za razliku od grada, ipak bilo malo više hrane. Ali bilo je i tu teških trenutaka. Sjećam se da smo jedno vrijeme zbog borbi morali otići iz sela. Živjeli smo neko vrijeme u starom radničkom kontejneru. Bila je zima, nije bilo hrane. Moja majka je skuhala neki grah koji smo svi jeli iz jedne velike ćase. Ali graha je bilo tako malo da smo kao u onim šalama ’lovili grašku u tanjiru’. Ja sam ga nazvao trkaći grah, jer to je bila više voda nego grah.“

Ado priča i o onome što mu se najupečatljivije urezalo u sećanje: „Jul '95. nikad neću zaboraviti. Srebrenica je padala, otac je kroz šume sa drugim ljudima krenuo ka Tuzli. Majka, sestra i ja smo krenuli u Potočare. U Potočarima je bila nepregledna masa ljudi. Toliko ljudi nikad prije nisam vidio. Svi su nekud hodali sa istim, tužnim izrazom lica, ne znajući šta ih čeka. Kad je došla naredba da žene sa malom djecom krenu u autobuse, mama je sestru koja je imala godinu i po nosila u naručju, a mene je držala za ruku. Kada smo došli do autobusa jedan vojnik je majci rekao: ’Ti sa bebom prođi, a mali ide na ovu stranu’. I tako me odvojio. Ništa mi nije bilo jasno, svijet se srušio. Vojnik me je poveo nekoliko metara dok je mama ostala stajati kao ukopana, ukočena od šoka. Nakon minut-dva koji su meni izgledali kao vječnost i tih nekoliko koraka, zaustavio nas je drugi vojnik i rekao: ’Pusti to dijete ima ih dovoljno odvojenih’. Valjda je bio nadređen ovom prvom ne znam, dok je ovaj mene pustio i šutnuo nogom nazad majci, tako da sam se zapetljao u neku žicu i sav izgrebao. Mati me je izvukla i uvela u autobus koji je značio spas.“

Zeitzeugen Massaker von Srebrenica

Ahmed Ustić

Osećaj da se mora pobeći 

Ahmed Ustić – Brico imao je 17 godina kada je počeo rat. Seća se mnogo detalja: „Kada se to počelo dešavati sve mi je izgledalo nekako čudno. Nešto se zbiva, a ne znaš šta je. Bilo je to neko novo iskustvo nepoznato i šokantno. Naglo je dosta ljudi iz Srebrenice otišlo, grad je ostao pust. Neka neizvjesnost i napetost se osjećala u vazduhu. Mirisalo je da će se dogoditi nešto ružno“.

Brico priča i o najtežim trenucima koje je preživeo: „Za mene su to bili gubici članova familije, prijatelja. Čudno je to kako se čovjek navikne na smrt kad ona postane svakodnevna. Čula otupe, valjda. Ako pogine čovjek, a nije u pitanju neko od bliskih, smrt kao da te ne dotiče. Mene su postavili da budem u službi čuvanja ratne bolnice. Smrt sam gledao svakodnevno. Nije bilo zavoja i drugog medicinskog materijala, nije bilo lijekova. Ljudi su umirali od naizgled bezazlenih rana.“

Brico priča i o padu Srebrenice. „Jednostavno smo imali osjećaj da se mora pobjeći odatle, jer obruč se stezao i postajalo je sve smrtonosnije. Otišao sam kao bez glave za kolonom odraslih. Toliko sam bio u šoku da se nisam sjetio ni stigao pozdraviti sa svojima. Nisam ni poljubio sestru i mater koje su ostale. Imao sam sreću da preživim.“

Odmah nakon rata Brico se vratio u Srebrenicu. Sada je oženjen, ima dvoje dece i nastavio je porodičnu tradiciju. Deda, stric, tetka i otac bili su frizeri i brice, a sada je i on. Sin Redžep će, kaže, da studira – ali ipak uči i zanat. Zlu ne trebalo.

„Vratio sam se da nastavim život u svom gradu. Nisam bio zadojen ratom, gledao sam samo da izvučem živu glavu i zato danas nemam problema sa ljudima. Susrećem se i družim sa svima. Imam puno prijatelja Srba koji razmišljaju kao i ja. Mnogi od njih su izgubili kao i ja dosta najmilijih, jer rat ne pita. Patent kako ja to kažem za naš dalji život i život naše djece je život u miru, dijalog i fer saradnja.“

DW.COM