1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Podrška pomirenju i perspektiva

2. decembar 2017.

O tome kako svodi bilans Haškog tribunala, o ulozi međunarodne zajednice i zemalja nastalih raspadom biše Jugoslavije u procesu pomirenja, o politici i političarima regiona te o mladima - za DW govori Volfgang Petrič.

https://p.dw.com/p/2oeUc
Wolfgang Petritsch, österreichischer Diplomat und Politiker
Foto: DW/A. Feilcke

DW: Posle poslednjeg velikog procesa, koji se završio tako tragično, MKSJ se takođe približava kraju. Kako Vi svodite bilans?

Volfgang Petrič: Stvarno moram da kažem da sam bio veoma, veoma šokiran samoubistvom jednog osuđenika, jer tako nešto jednostavno ne sme desi. Tu se radi o ozbiljnim bezbednosnim propustima koji se jednostavno ne mogu opravdati. Ali, izuzimajući to, mislim da MKSJ ima svoju relevantnost za procesuiranje ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Verovatno se danas još više u obzir mora uzeti istorijska perspektiva.

S jedne strane, stvarni istorijski izazov - pomirenje - nije pokrenuto, i nije moglo biti rešeno u Hagu. To mora da se desi u samom regionu. To je mesto gde ljudi i politika moraju preduzeti inicijativu. Sa druge strane, u Hagu je sa tim neverovatnim milionima dokumenata, svedočenjima i istraživanjima, stvoreno nešto poput arhiva tragedije u Jugoslaviji, za kojim će kasnije generacije moći da posegnu, onda kada u samom regionu bude mogla da nastane uspešna inicijativa za pomirenje.

Šta bi sada moralo da desi, nakon što su se međunarodna suđenja za ratne zločine okončala?

Fokus će sada jasno biti na nacionalnim sudovima. Početkom 21. veka sam lično bio zadužen za uspostavljanje Krivičnog suda u Bosni, koji ima dva zadatka: pored borbe protiv korupcije, zadatak mu je i preuzimanje suđenja za ratne zločine, njihov nastavak ili čak započinjanje novih procesa. To se takođe dešava i u drugim zemljama, poput Hrvatske i Srbije. Ali sada se to mora ponovo pokrenuti.

Verujem da se sada mora apelovati na odgovornost svake države pogođene ovom tragedijom. Mislim da je to veoma važno. Ali, pored toga, mislim da civilno društvo, koje je naročito jako u Srbiji i koje je već toliko toga učinilo, mora da pokuša da učini više u procesu međusobnog povezivanja sa političkim snagama u zemlji, kako bi se došlo do nečeg poput zajedničkog suočavanja sa prošlošću. Taj proces se mora odvijati u svakoj od tih država, ali on konačno mora da se pokrene i između država naslednica.

Da li je Međunarodni krivični sud bio pogrešan pristup? Da li je procese odmah trebalo voditi na licu mesta kako bi se izbegle optužbe da je to bio sud pobednika ili eksterni sud?

Polazna tačka je bila da je Međunarodni krivični sud - privremeni tribunal – nastao zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina de facto bila potpuno uništena, da nije imala institucije za ovako težak proces. Ali, mi smo tada, ja sam bio tamo kao Visoki predstavnik, snažno radili u tom pravcu. Bilo koji akt formiranja države koji smo tada postavili imao je cilj uspostavljanja funkcionalnog pravosuđa koje bi bilo u stanju da se suoči sa prošlošću. To je delimično uspelo. Ali ono što svakako nije postignuto, jeste da se svest ljudi - o jednostranoj ulozi žrtve, u kojoj tamo sebe vidi svaki narod, svaka etnička grupa - promeni u pravcu realnog sagledavanja, da se takoreći istovremeno može biti i počinilac i žrtva. To sagledavanje delimično sprečava i politika, kao što sada vidimo u Zagrebu, jer se politici nekako čini pogodnijim da svoje vidi samo kao žrtve i da su počinioci uvek na drugoj strani. Ovo mora da se obradi u dijalogu u odgovarajućim društvima.

Šta mora da uradi međunarodna zajednica kako bi se podržao proces iskrenog suočavanja sa prošlošću?

Ako hoćemo pouku iz Haga, a posebno sada nakon što su poslednji tragični događaji na žalost bacili senku na sve presude, onda ona glasi da sada, više od dvadeset godina nakon užasa, mora da se shvati da samo oni sami, da samo mi sami, koji smo bili uključeni u sve to, na ovaj ili onaj način, kao žrtva, kao počinilac, da mi sada moramo zauzeti jednu sasvim jasnu poziciju i ozbiljno početi sa sučavanjem sa prošlošću.

Dodik Balkan Karte
Karta koju je išrafirao Milorad Dodik na kraju intervjua za DW.Foto: DW

Mnogi političari na najvišim funkcijama još uvek insistiraju na svojim nacionalnim, etničkim narativima, pa kao na primer Dodik, čak idu tako daleko da postavljaju u pitanje granice. Šta tamo mora da se uradi?

Posle višegodišnjeg angažmana u regionu, uveren sam da crtanje novih karata, kao što je to svojevremeno radio i Tuđman, samo dovodi do daljih tragedija. Mislim da je etničko-teritorijalno jedan faktor, ali ne može biti odlučujući faktor u smirivanju regiona. Naprotiv, verujem da upravo evropska integracija jasno stavlja do znanja da samo u jednom većem prostoru može da se živi ono što je svima zajedničko, kako ekonomski, tako i kulturno, i u svakom drugom pogledu.

A naročito za Srbe, apsolutni prioritet treba da bude izgradnja ove jedinstvene Evrope. Jer samo u jedinstvenoj Evropi Srbi će takoreći biti ujedinjeni. Tu viziju budućnosti treba mnogo dublje usaditi u umove i srca tamošnjih ljudi - da multietnički, multinacionalni i bilo kakav oblik saveza kakav je bila nekadašnja Jugoslavija, više ne može biti rekonstruisan, već da se pozitivan efekat zaista može razviti samo u jednoj većoj Evropi.

Zašto političari u regionu ne zastupaju tu pozitivnu perspektivu u zajedničkoj Evropi?

Zato što se uvek radi o pitanjima moći, a ta pitanja se u bivšoj Jugoslaviji definišu po etničkim granicama. Po mom mišljenju, to je velika greška jer se tako zaustavlja svaki pozitivan razvoj. Ako na primer pogledate bosansku privredu, mora se reći da poslednjih 20 godina etno-nacionalističke politike nisu ljudima ništa donele. Sada bi konačno trebalo da je došlo vreme, imajući u vidu i kraj Haškog tribunala, da ljudi kažu – preuzećemo više odgovornosti, ali i idemo u susret drugima.

Prošlo je više od dvadeset godina od kraja rata. Ako to pretvorite u vreme posle Drugog svetskog rata, u Nemačkoj je tada već bilo ekonomsko čudo. Ako pogledate region, bivšu Jugoslaviju, on je od toga još veoma, veoma daleko. U najboljem interesu ljudi tamo, ali i dobre politike, jeste da se sada stvarno razmišlja više evropski, a ne toliko samo u etničkim kategorijama.

Da li Brisel mora više da se bavi BiH i da joj ponudi više perspektive?

Bez sumnje, pored istorijskog pitanja između Srbije i Kosova, treba se baviti i Bosnom i Hercegovinom. Ta zemlja je najslabija karika na zapadnom Balkanu. I verovatno se, više nego sada, mora pokazati da tu zemlju želimo u Evropskoj uniji. Ta poruka ne stiže do te zemlje! To je još suviše birokratski proces, to je previše rutina i premalo vera u budućnost ovog regiona.

Ta budućnost je samo u Evropi, u Evropskoj uniji. A ljude tamo koji su na to spremni, vi više ne morate da ubeđujete. Morate ih uzeti za ruku, morate ih ohrabriti i morate ih podstaknuti, takoreći provocirati - jer samo na taj način će moći da se uvede nova politika. Nažalost, mlađe generacije često napuštaju zemlju, previše njih odlazi. Upravo mladi ljudi moraju u svoje ruke uzeti svoju sudbinu i svoju politiku. Mislim da je to važan zadatak koji je Evropska unija do sada zapostavljala.

*Volfgang Petrič (1947) je austrijski političar koji je bio specijalni opunomoćenik EU za Kosovo (1997-1999) i Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH (1999-2002)

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android