1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

#MeToo je samo početak

9. decembar 2017.

Kampanja #MeToo je šansa. Moć samodopadnih mužjaka je postavljena na stub srama. Ali ona bi morala da brani dostojanstvo svake žene, pa i onih na Balkanu gde vlada turbofolk-ženstvenost. Kolumna Jagode Marinić.

https://p.dw.com/p/2p49P
MeToo Kampagne
Foto: Imago/Bildgehege

Donald Tramp se probudio na Svetog Nikolu i hteo da objavio svoj prvi tvit kako bi pravovremeno isprepadao redakciju CNN. I onda je na internetu pročitao: žene na rubu plača su se sa kampanjom #MeToo našle na naslovnoj strani magazina Tajm. Te žene u crnim mantilima su proglašene za „ličnost godine“ i time su ga pobedile.

Sigurno je pomislio da to nije nikakvo čudo, Tajm je sve gori. Kada braća Koh, dva moćna alfa-muškarca poput njega, budu preuzela list, on će ponovo biti „ličnost godine“. Pa on je čovek koji može da proglasi Jerusalim za glavni grad Izraela. Zašto nije mogao da pobedi nekoliko žena koje ono kada im neko posegne za međunožjem shvataju tako lično, bez trunke humora?

Time Person of the year 2017
Foto: Time

Tako to, dragi čitaoče, zvuči u glavama muških moćnika kojima se suprotstavlja #MeToo. Na naslovnoj strani sada su na tronu žene koje su same sebi dale moć. To za ovakve muškarce mora da je nepodnošljivo. #MeToo je kolektivni primalni krik koji žrtve oslobađa tavorenja u ulozi žrtve. O tim ženama se više ne misli: „Sirotica! Videćemo kako će to da plati“, već: „Snažna žena. A on – onakav skot“.

Mora postati mračno da bi ljudi našli snage da se tom mraku suprotstave svetlošću. Era Trampa je neka vrsta ere tame. Jedan besan bogatun je i pored rečenica poput „Grab them by their pussy“ mogao da postane predsednik države u kojoj – kao i gotovo svuda – ima više žena nego muškaraca. Njegova demokratska pobeda je značila krajnje poniženje žena.

Otkako postoji #MeToo stalno se iznova prisećam jednog video-snimka Slavoja Žižeka. Stoji on tako na jednom ljubljanskom mostu i izgovara ovakve rečenice: „Sa moje leve strane vidite Zapad! Sa moje leve strane vidite Balkan. Razlika? Na Zapadu tuku žene, a one to ne vole. Na Balkanu tuku žene – i one to vole.“ Eto, toliko jednostavno mogu da se razbiju klišei Zapada o sebi samom i o Balkanu.

Pročitajte još: Srbija između #MeToo i „sama je kriva“

Šta znači #MeToo za žene jugoistočne Evrope? Šta za žene sa čijim telom se postupa kao sa robom široke potrošnje? Ljudski trafiking još nije deo #MeToo. #MeToo mora da naraste. Ali, u ovom trenutku postoji nekakav, makar i jako zakasneli, početak, koji bi mogao da uvede promenu u svesti. I to kako kod žena u Kalkuti, tako i među ženama u bivšoj Jugoslaviji. „Balkanski rat“ je rat koji će u telesno, pamćenju svih žena ovog sveta ostati po svojim zločinima nad ženama i majkama.

Kampanja #MeToo, ako hoće da bude uspešna, mora biti više od lepe, hrabre glumice, koja se usprotivila moćnicima i kojoj su njena lepota i slava već dovoljni da joj donesu empatiju. Mora da brani dostojanstvo svake žene.

Medijske slike žene u jugoistočnoj Evropi su trenutno još u fazi „Wonder Woman“, „New-Age“ lotosa ili sna zvanog „možeš imati sve“: telo, frajera, karijeru, dete. Pop-industrija je puna šljašteće, seksualizovane turbofolk ženstvenosti – jer se to kupuje. Jer to odgovara klišeu o poželjnoj ženi.

Šta kada te žene počnu da govore: #MeToo? Hoće li tamošnja društva biti spremna da prihvate neki seks-simbol kao zvezdu koja mušku dominaciju postavlja na stub srama? Mnogi misle da južne zemlje „još nisu spremne“, da je u njima još prejaka dominacija mačo-muškaraca. Uvek su to „drugi“.

Ali, odgovor nije tako jednostavan. Jer, ni Nemačka, najmoćnija i uz to najbogatija evropska zemlja, „još nije spremna“. I pored živih diskusija o #MeToo u Nemačkoj još nije izgovoreno ime nijednog muškarca. Nijedan jedini sistem muške dominacije novca i moći nije srušen. Nešto tu nije u redu.

Jagoda Marinic Autorin
Jagoda Marinić, kolumnistkinja DWFoto: D. Piroelle

Samo dan pre nego što je magazin Tajm proglasio #MeToo za ličnost godine, OECD je objavio međunarodne brojke o penzijama. I ko je na blistavom začelju kada se radi o ravnopravnosti polova? Nemačka. Nigde druge položaj žena u odnosu na njihove muževe nije tako loš kao u Nemačkoj. Samohrane žene su najsiromašnija grupa u ovoj zemlji – takođe i na štetu dece.

Žižekovski bi se moglo reći i da na Zapadu muškarac ne tuče ženu – on naprosto vlada njome. Finansijski. Jer ona ostaje zavisna. Pa često ne može da računa čak ni na njegovu penziju, jer model staraoca funkcioniše najviše dve decenije. A onda deca napuštaju kuću a muž svoju suprugu, naučenu da bude pasivna, jer je našao drugu o kojoj može da se stara. Nemački model braka je – sve do u detalje kao što je plaćanje poreza – kontaminiran posleratnim slikama. Žena za šporetom je još uvek kontrapunkt ženi od karijere.

Predsednički kandidat Tramp demonstrira tu sliku nepočinstva kao što to niko poznat pre njega nije uspeo: hvatanje za međunožje je način na koji moćnici stavljaju do znanja ko vodi glavnu reč. Možda je njegova bestidnost zapravo blagoslov.

Žene #MeToo gledaju sa naslovne strane bez straha: „Mi smo progovorile. I govorićemo.“ Možda je došao dan kada će se onaj ko pokuša da otuđi telo jedne žene suzdržati, jer će pomisliti da bi to moglo da mu našteti. Njemu, ne njoj.

Pročitajte još: Danas sve može biti seksizam

Ovo obrtanje odnosa moći je šansa. Šansa baš zato što su vremena mračna. Jer, u vremenu pobedničkog pohoda autoritarnog, žene ustaju da kažu: „U ispoljavanju bola je snaga.“ A iz te snage može nastati pokret čiji su deo i muškarci koji poštuju žene. To je borba protiv „moći“ koju određeni muškarci zloupotrebljavaju. Ipak je na jednom frontu pobedio slabiji. Bilo bi dobro da se front sada pomeri sa Zapada. Na Istok. I da se autoritarnim snagama postave granice.

*Jagoda Marinić je nemačka spisateljica hrvatskog porekla, autorka pozorišnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Vajblingenu. Živi u Hajdelbergu. Nedavno je objavila roman „Made in Germany – šta je nemačko u Nemačkoj?“ Tu ona piše o identitetu Nemačke kao doseljeničke zemlje. Tekst je objavljen u okviru serijeMoja Evropa.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android