Zaboravljene izbjeglice na balkanskoj ruti

"U ratu sam izgubio majku naše dvoje djece. Ona mi je bila sve", kaže Kiano (ime promijenjeno) kroz suze. Ovaj Kamerunac već skoro dva mjeseca živi u bosanskohercegovačkom izbjegličkom kampu Lipa u blizini grada Bihaća. Dok se upoznajemo, Kiano stoji ispred bijelog kontejnera u kojem stanuje šest izbjeglica smještenih na krevetima kat. Na suncu je oko 30 stupnjeva, u kampu jedva ima negdje hlada. O detaljima bijega i života u izbjegličkom kampu Kamerunac ne želi govoriti u samom logoru, radije mi sve kaže par dana kasnije telefonom.

"Želim dospjeti u neku državu Schengena i tamo podnijeti zahtjev za azil”, objašnjava Kiano. Hrvatska jest članica EU, ali još nije Šengenskog sporazuma, što znači da se na granicama još provjeravaju putovnice. Kiano želi na svaki način legalno raditi u Uniji i tamo dovesti svoju djecu. Nešto mu je preko 30 godina i u bijegu je još od 2018. godine. U Bosnu je između ostalog došao preko Turske i Srbije.

Nasilje hrvatske policije

Kamerunac je već dva puta pokušao prijeći bosansko-hrvatsku granicu i dospjeti u EU. Jednom je skoro stigao do Slovenije: "Nakon osam dana hodanja dan i noć, nisam više mogao hodati", kaže nam. Povrijedio je stopalo, a hrvatski građani su pozvali policiju da bi mu pomogla. Ali policija nije povjerovala da je ozlijeđen – i njemu i drugim migrantima uzela sav novac i mobitele.

"U jedan sat u noći su i mene i moje prijatelje doveli nazad u Bosnu, u 'džunglu'", kaže Kiano. Duž bosansko-hrvatske granice su kilometri guste šume, u nekim dijelovima su još mine iz proteklog rata. Prema nekim procjenama,po Bosni ima još oko 200.000 mina i neeksplodiranog streljiva iz rata 1990-ih.

Mnoge izbjeglice u kampu Lipa govore o dijelom nasilničkim akcijama hrvatske policije. Organizacije za ljudska prava navode 16.000 ilegalnih pushbackova na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske samo u godini 2020. Još 2021. su novinari, među njima i postaje ARD-a, kamerom dokumentirali nasilje hrvatske policije i povrede izbjeglica, ali stanje na granici se očito nije promijenilo.

Kamran iz Pakistana također svjedoči o ilegalnim deportacijama. "Pokušao sam deset do dvanaest puta ući u EU", kaže. No policija ga je redovito nasilno vraćala u Bosnu. Na jednoj ruci i stopalu su mu zavoji dok razgovaramo.

Kamran kaže kako ne zna koliko mu je godina, 18 ili 19. Prije pet godina je otišao iz Pakistana i od onda nije vidio ni majku ni braću. "Jako mi nedostaje moja majka”, kaže.

U logoru loše, ali se ne žale

Svi s kojima razgovaram žele u Europsku uniju. Kamp Lipa im je trebao biti tek privremeno stanište. Službeno, u logoru ima mjesta za 1.500 migranata, a po potrebi ih se tamo može smjestiti 3.000. Mnogi migranti dolaze iz Afganistana i Pakistana, ali ovdje su dospjeli i neki s Kube. Imaju električnu energiju, WiFi, tekuću vodu, sanitarne prostorije. Na kontejnerima s nužnicima su još u koroni postavljeni natpisi upozorenja paziti na osobnu higijenu, ali u samim kontejnerima je na podu centimetar vode. 

Ali izbjeglice se ne žale: "Suradnici čine sve što mogu za nas", kaže Kiano iz Kameruna. „Postoji teretana, možemo kartati, možemo učiti jezike poput engleskog, talijanskog i bosanskog". Ali ne smiju raditi - nemaju radnu dozvolu.

A svaki pokušaj bijega košta. Ponekad se mora platiti taksi, mora biti hrane i vode za pješačenje od nekoliko dana. Nekima novac šalje obitelj ili prijatelji iz inozemstva. Drugi odlaze u grad i prodaju na ulici pakete maramica ili druge stvari koje pronađu. Neki su otvorili i male trgovine u kampu kako bi zaradili novac. Na primjer, tu je i "Čača" kako ga zovu od milja i što na hindu jeziku znači "ujak". On je u kampu otvorio malu čajanu: uz krevete gdje migranti spavaju, postavio je klupicu gdje su dva kuhala za vodu, plastične čaše, čaj u prahu i mlijeko.

"Želim biti koristan"

Samo nekoliko kontejnera dalje, jedan izbjeglica šiša kosu za oko dva eura. Nedaleko od toga su na jednom krevetu izloženi vrećice čipsa, slatkiši i sokovi. Kiano također gleda kako da dođe do novca. Na primjer, prodao je vlastite cipele. Ali želi raditi pravi posao: "Ja sam izučeni vodoinstalater. Želim u Europu kako bi bio koristan." Kad mu noga ozdravi, pokušat će opet. "Nemam druge mogućnosti”, kaže. Ne želi se vratiti u rat u Kamerunu, makar je i bijeg u EU pun opasnosti. Jedan od njegovih prijatelja je poginuo pokušavajući dospjeti u Europu. Ali i za sebe i ostale izbjeglice on kaže: "Živi smo, ali iznutra mrtvi".