Vlak zvan (balkanska) čežnja

Kada se uvodila ova linija, slavila se kao izraz poboljšanja odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine. Kreće iz Sarajeva rano ujutro i prati ga Narcis Džumhur, izdanak stare željezničarske obitelji. On je svjestan, koji je cilj vlaka u kojem se vozi: "Naš cilj je bio da povežemo raseljene obitelji sa svojima, i naravno da vlakovima pokušamo povezati i gospodarstva ovih zemalja."

Ali u istom dahu nastavlja: sutra vlak neće voziti. Ne iz velike politike, nego zbog štrajka. Željezničari u Federaciji već mjesecima nisu dobili plaću od države, makar Sarajevo ulaže golem novac u modernizaciju željezničkog pravca prema Beogradu - 70 milijuna eura. Makar vlak neće voziti, teško da će to izazvati prometni kaos: u čitavoj kompoziciji sjedi jedva desetak putnika.

Kondukteru Hajrudinu je jasno kako je i željeznička karta od 17 eura prije simbolična naknada, nego nekakav posao: "Ekonomski ne može biti, jer on nema toliko putnika da bi se mogao pokriti trošak jednog vlaka koji ide od Sarajeva do Beograda. To je vjerojatno neki politički razlog."

Politički vlak političke kompozicije

Taj "politički" vlak, zvučnog naziva Intercity 258, je i sastavljen politički. U normalnim okolnostima, sastoji se od tri vagona, jedan od željeznice Federacije, drugi željeznice Republike Srpske, a treći Željeznica Srbije. Kažemo u 'normalnim okolnostima', jer je zbog štrajka otpao vagon Federacije.

Ali i ovako malobrojni putnici se mogu komotno raširiti preko sjedala, a i Rade koji služi piće i grickalice nema baš puno posla: "Znaš što, svi su jako zadovoljni s ovim putovanjem i svi kažu; 'žalosno je što je ovo prazno'. Žalosno. Oni stariji koji su putovali znaju da je nekada bilo puno! Čak i prepuno! Ali smo i mi bili mlađi i imalo se da se radi. A sada, što je, tu je."

Malo, malo, pa granica...

Intercity nije dugo putovao i već je počeo kočiti. Putnici se spremaju na dugotrajnu stanku jer je vlak stigao u Doboj. Tamo se mijenja lokomotiva, a u vlak stiže carina i kontrola putovnica. Ista procedura putnike čeka na svakoj granici, kako entiteta tako i država.

Od Sarajeva do Beograda je oko 450 kilometra pruge, ali su i vlakovođa i putnici sretni ako se barem donekle uspiju držati reda vožnje prema kojem tom vlaku treba 8 sati i 45 minuta do glavnog grada Srbije. U Doboju je ušao i jedan putnik, Momir. Njemu ne treba karta, jer radi u željeznici Republike Srpske. Ali i on priznaje: "Zadržavanja je puno: dođeš, pa naša carina, pa njihova, pa opet srbijanska... Dugo se putuje, u tome je problem. Ali ima smisla, moramo se povezat, ne možemo biti samo u svom 'ataru'

Nakon "samo" 10 sati...

Intercity 258 se polako vuče uz Savu prema Beogradu. Preko puta je Hrvatska, a vlak kod Šamca mora i kroz tu državu. Hrvatski policajci su provjerili isprave baš Momira koji putuje sa samo jednom najlonskom vrećicom. Preko radija javljaju da u tom vlaku nije niti jedna osoba koja se traži zbog ratnih zločina. Onda dolazi granica sa Srbijom i opet ista procedura: nova lokomotiva, jedna policija, druga policija, carina...

U Beograd stiže sa samo jednim satom zakašnjenja - gotovo 10 sati nakon što je krenuo iz Sarajeva. Nenad Vukosavljević, mirovni aktivist iz Beograda, često obilazi Sarajevo i Zagreb - ali gotovo isključivo autom. Ipak, i njemu je svakako stalo da postoji što više veza između nekadašnjih ratnih protivnika: "Siguran sam da je povezivanje moguće, bez obzira da li je taj vlak aktivan ili ne. Ono što je žalosno jest, koliko puta taj vlak mora stati, mijenjati lokomotivu i tako dalje. Žalosna je i dužina tog puta... Sve je to pomalo jadno."

Autor: Filip Slavković (aš)

Odg. ur.: N.Kreizer