Uzbuna u njemačkim bolnicama za mališane

U normalnim okolnostima, roditelji jedva da uopće primijete da se njihova beba nije tek „malo prehladila“, nego da je zaražena respiratornim sincicijskim virusom (RSV). Curi joj iz nosa, ima temperaturu, malo kašljuca, nije dobro niti što joj je teško piti tekućinu. Negdje kod dvije trećine mališana sve to prođe najkasnije za dva tjedna, ali kod trećine sve to počne izgledati kao upala pluća ili bronhija.

Onda i roditelji jure liječniku, makar u bolnicu od te zaraze treba tek negdje 5 do 20 od 1000 oboljele djece – što su mlađa, vjerojatnije je da će to biti potrebno. Jer RSV doista može uzrokovati poteškoće u disanju, a od onih koji dospiju u bolnicu za njih oko 2% to ne završi dobro. Isto tako, postoji mogućnost da je upravo taj RSV često uzrok i zagonetnim smrtnim slučajevima dojenčadi.

Nema mjesta u bolnicama

I ovaj virus dolazi često u ovim danima prehlada – Institut Roberta Kocha procjenjuje kako je trenutno svaki deseti građanin ove zemlje prehlađen, ali kod mališana izgleda da se češće redaju i teški oblici oboljenja RSV. Stanje je u nekim dječjim bolnicama i više nego dramatično: mediji javljaju kako jedan trogodišnji mališan ne može na hitno potrebnu operaciju srca jer je bolnica prepuna mališana s teškoćama u disanju.

Ili o djetetu iz Hannovera: u tom gradu i u njegovoj okolici je 21 bolnica, ali su ga morali transportirati sve do 150 kilometara udaljenog Magdeburga jer su sve te bolnice bile pune mališana. Čak i ako se nađe mjesto za njih, jedva da bude i postelje na običnom odjelu, makar bi trebali na intenzivnu njegu.

Michael Sasse, primarijus odjela intenzivne njege sveučilišne bolnice Hannover zvoni na uzbunu: „Djeca umiru jer se više ne možemo skrbiti za njih.“ I pedijatrica Mehrak Yoosefi s berlinskog Charitea kaže: „Trenutno se radi sedam dana 24 sata dnevno na svim postajama hitnog prijema djece. Na kraju smo s našim kapacitetima, ne možemo više jamčiti za skrb. Moramo jedino gledati da nam u ovom vremenu ne umre ni jedno dijete.“

Što je najgore: postelje su tu!

Zapravo se može reći da je i ovo posljedica korone – iz čitavog niza razloga. Najprije, u vrijeme mjera zaštite od pandemije – s maskama i dezinfekcijskim sredstvima -je jednostavno bilo manje i drugih virusa, tako da se i RSV nešto rjeđe pojavljivao kod mališana. Druga posljedica korone je mnogo teža: od COVID-a 19 su tek rijetko obolijevali mališani i najčešće u blagom obliku. To znači i da su po njemačkim bolnicama i osoblje i tehniku prebacili za COVID pacijente pa su tako dječji odjeli ostali kratkih rukava.

Jer što je najgore u ovoj nevolji, mališane se ne stavlja na odjele intenzivne skrbi ne zato što tamo nema postelja. Prema anketi strukovne udruge intenzivne medicine u 43 bolnice diljem Njemačke, čitavih 40% postojećih postelja intenzivne skrbi pedijatrije nisu u uporabi – zbog nedostatka osoblja!

Od svega toga berlinskoj liječnici pada mrak na oči: „Mi koji smo tu smo preumorni od posla! Kamo god pogledate, nema ljudi da izađemo na kraj s ovom navalom“, kaže Yoosefi. Što je najviše ljuti, ona je to znala: još u siječnju je zajedno s drugim kolegama upozoravala nadležne i u gradu Berlinu i u njemačkom ministarstvu zdravstva. „Unaprijed smo vidjeli ovaj val. A sad je naravno golemo zaprepaštenje jer je ispalo čak još gore nego što smo pretpostavljali.“

Gdje da uzmemo ljude?

Kao i obično – pogotovo kad treba dati novac, politika kronično kaska za nagomilanim problemima. Tek razmjerno nedavno je odobren paket mjera zdravstvene skrbi koji će i dječjim bolnicama donijeti po 300 milijuna eura, ali tek za 2023. i 2024. godinu, plus po 120 milijuna u tim godinama za rodilišta. Ali kad Yoosefi čuje ideju njemačkog ministra zdravstva Karla Lauterbacha da bolnice jednostavno prebace osoblje s drugih odjela na pedijatriju, tek onda joj dođe da pukne od srdžbe.

„To na papiru sigurno izgleda jednostavno, prebacivati ljude s jednog na drugi odjel. Ali odakle da uopće dođu ti ljudi? Zar misli da na drugim odjelima imaju ljudi na pretek? Osim toga je pedijatrija poseban oblik medicine. Liječnici koji inače imaju posla s odraslima se često ne osjećaju sigurnima raditi i s mališanima.“

Profesor Jörg Dötsch, pročelnik dječjeg odjela Sveučilišne bolnice u Kölnu upozorava kako se i inače studenti medicine tek rijetko odlučuju specijalizirati pedijatriju, a slično je i kod osoblja za njegu.

U pedijatriji ne zvecka blagajna

Štoviše, kaže profesor: u nekim njemačkim saveznim pokrajinama uopće nema mogućnosti specijalizacije medicine za mališane. A ako se tome doda još jedna posljedica korone – mnogi su baš na odjelima pedijatrije u doba pandemije otišli u mirovinu. Nema ih malo i koji su, umjesto da ostanu vjerni skrbi za mališane čitavog radnog vijeka kao što je to bilo prije, doista otišli u drugu specijalnost već nakon par godina. Rezultat je jedini moguć: „Nedostaje nam stručnog osoblja pa tako ne možemo niti posluživati sve krevete“, kaže profesor Dötsch.

Kod specijalizacije studenata za pedijatriju je tu još jedan problem: zna se kako liječnici u toj specijalizaciji ne zarađuju toliko kao oni „za odrasle“. Problem je već i kako njemački sustav zaračunava paušalno svaku dijagnozu i liječnički zahvat. A tu su goleme razlike, upozorava profesor: odrasli pacijent zna reći što ga muči, kod mališana zna potrajati i to su pravi pregovori uz pomoć i roditelja i svih u ambulanti kad na primjer treba dati „pikicu“. Tu se potroši mnogo i vremena i energije, kaže Dötsch.

Zapravo je i ministar Lauterbach najavio kako najprije treba stajati medicinska nužnost, a ne ekonomska računica – ali na nekakvu reformu se još uvijek čeka.