Za Nijemce novi, za Hrvate stari način zdravstvene skrbi

Prijemni fascikl na stolu u čekaonici je prazan, što znači da je Kerstin Weiser-Hagelstein već dobrano prije podneva zbrinula sve pacijente koji su joj došli ovog dana. Makar u pokrajini Schleswig-Hosteinu i na čitavom sjeveru Njemačke vlada gripa, u 10 sati je u ambulantu u Büsumu došlo samo nekoliko pacijenata.

Jer to je malena zajednica gdje nema niti toliko stanovnika da bi bilo mnogo bolesnih. To onda zapravo i po načelu "slobodnog tržišta" znači da se i liječnicima jedva isplati tamo zbrinjavati pacijente. Ipak, u tom zdravstvenom centru je liječnica opće prakse Weiser-Hagelstein tek jedna od pet liječnika koji se brinu za tamošnje stanovništvo.

I ono se ne mora brinuti da će "njihovi" liječnici otići u potrazi za boljim - i unosnijim mjestom gdje bi imali svoju praksu. Jer taj zdravstveni centar je nešto posve novo - za zapadnu Njemačku. Svi liječnici koji tamo rade su zapravo namještenici općine, a tim - mi bismo rekli "Domom zdravlja" - upravlja Zbor liječnika regije sjever gdje je i nastala ideja za takvu ambulantu.

Općina preuzima zdravstvenu skrb

Zgrada u Büsumu je postojala i bila je izgrađena za četiri privatne liječničke ordinacije. Ali to je bila teorija: i taj gradić je mučio isti problem kao i mnoge druge komune u provinciji. Stari liječnici su se već odavno povukli u mirovinu, a mladi nisu imali ambicija doći na njihovo mjesto. To nije samo stvar ideala "seoskog liječnika", nego i čista računica. Malo pacijenata znači i manje prihoda i zato će prije uložiti imutak i kupiti uhodanu ordinaciju u nekom gradu nego besplatno preuzeti praksu na selu.

Zato je općina preuzela stvar u svoje ruke i od te četiri liječničke ordinacije čitavu zgradu pretvorila u jedinstveni zdravstveni centar. Ta investicija je iznosila oko četiri milijuna eura i liječnici su sada dobili suvremene prostorije sa svim što im treba. I to bez da su sami morali uložiti novac i upustili se u rizik.

A to je onda privuklo i mlade liječnike. Od osnutka ovog zdravstvenog centra prije skoro dvije godine je došlo troje novih kolega. Kerstin Weiser-Hagelstein ima 39 godina i tu je već skoro godinu dana. Ne radi puno radno vrijeme zato jer želi imati dovoljno vremena za svoje troje djece. Zato nije željela niti vlastitu liječničku ordinaciju: "Tu financijsku odgovornost trenutno nisam željela preuzeti na sebe."

Čitav niz prednosti pred "privatnim"

Takav zdravstveni centar joj nudi i druge prednosti koje inače nemaju pravi "seoski liječnici". Jer tu su uvijek kolege s kojima može razmijeniti iskustva o pojedinim slučajevima. Isto tako, ne mora se brinuti za nikakvu "papirologiju": za to je zadužen Thomas Rampoldt iz Zbora liječnika regije sjever. "Mi se brinemo za poslovanje, a liječnici za zdravlje", sažima Rampoldt.

Ipak je i on oprezan u procjeni, je li to bolje rješenje nego privatne ordinacije: "Ovo što smo mi stvorili u Büsumu to je svojevrsni 'postupak u najgorem slučaju' jer liječnička skrb više nije bila zajamčena."

Jednom tjedno se svi djelatnici zdravstvenog centra okupljaju i razgovaraju o svom poslu. Raspravlja se kako bi se postupak mogao učiniti još djelotvornijim, makar se za pacijente ništa nije promijenilo. Svi su oni i dalje kod "svog starog" liječnika.

Tako i Lisa Kutzinski već godinama dolazi doktoru Lindemannu. Njoj je 81 godina i ne zna, kako bi uopće išla doktoru da nema tog centra: "Prije tri godine sam prestala voziti automobil." Umjesto toga sada joj je potrebnija staračka hodalica s kojom je došla liječniku. Pored nje je Emma Peters koja ima isto toliko godina i kaže da ona pak nikad nije niti vozila auto. To znači da joj i život ovisi o toj ordinaciji u njihovom mjestašcu.

Ljetni odmor - prvi put nakon 30 godina

Osobito sada u zimi su to prije svega stari ljudi koji trebaju liječničku pomoć. Jer Büsum je tipično turističko mjesto na Sjevernom moru, što i za liječnike znači da posla imaju samo "u sezoni". "Sad se brinemo za oko 5.000 ljudi, to su stanovnici Büsuma koji i žive ovdje. Ali po ljeti je tu odjednom i po 25.000 ljudi", kaže nam Volker Staats. I on je liječnik koji je još 1983. tu otvorio praksu. Sad je i on u timu zaposlenih liječnika tog zdravstvenog centra.

I on je zadovoljan svojim novim statusom, ako ništa drugo već i iz jednog banalnog razloga. Ako želite biti liječnik u Büsumu na obali mora, dobro je da volite skijanje i zimske radosti. Na ljetni odmor ne možete niti pomisliti kao privatnik jer po ljeti ima previše posla - i kada se, priznaje Staats i zarađuje najviše novca. Ovako se liječnici među sobom mogu dogovoriti, kad će tko na odmor pa tako i on konačno može uživati u ljetu nakon skoro tri desetljeća.

I za Weiser-Hagelstein, majku troje djece, je to važan argument. "Upravo ljeti kad su i ljetni raspusti koji se negdje trebaju provesti, to za mene ne bi došlo u obzir", kaže nam liječnica.

Postojeći njemački model ne rješava problem

Teoretski, Njemačka ima razmjerno mnogo liječnika. Po statistikama OECD-a, ova zemlja s 4,1 liječnika na 1.000 stanovnika je na petom mjestu ljestvice 34 zemlje, iza Grčke, Austrije, Norveške i Portugala. Da može izgledati sasvim drugačije vidi se u Turskoj s 1,8 i Čileu s 1,9 liječnika na 1.000 stanovnika.

Ali administrativna podjela mjesta gdje liječnici mogu otvoriti svoju praksu jednostavno ne može riješiti problem sve manje liječnika u provinciji. O tome u Njemačkoj odlučuje Kassenärztliche Vereinigung (Udruga liječnika sustava zdravstvenog osiguranja) i ono uopće ne dopušta otvaranje ordinacija gdje će onda liječnik moći obračunavati svoju uslugu od zdravstvenog osiguranja u gradovima i općinama gdje je dovoljno liječnika. A to prije svega znače gradovi poput Hamburga, Bremena ili Berlina. Običaj je onda - zapravo duboko u sivoj zoni - da se liječničke ordinacije prodaju i mogu koštati i po nekoliko stotina tisuća eura, praktično samo za dozvolu da tamo liječite osobe čije liječenje plaća zdravstveno osiguranje.

A u provinciji je sasvim druga priča. I Volker Staats iz Büsuma je još prije dvije godine u svojoj ordinaciji bio liječnički "novajlija" - makar mu je bilo 58 godina. Ali on je bio najmlađi i ništa nije pokazivalo da će se to promijeniti. Sada, u zdravstvenom centru konačno ima i mnogo mlađe kolegice i kolege i kaže da mu je i to bio veliki motiv da odustane od vlastite privatne ordinacije. Jer ovako se više ne mora brinuti tko će preuzeti njegove pacijente kad on ode u mirovinu.