Tko su uopće aleviti?

Aleviti čine oko 13 posto muslimana koji žive u Njemačkoj. Pripadnici te vjerske zajednice izvorno su živjeli u seoskim zajednicama u Anatoliji. Svoju vjeru i obrede prenosili su prije svega usmenom predajom. No iseljavanjem iz ruralnih područja koje je u Turskoj počelo 1950-ih godina, s urbanizacijom i migracijom u Europu, raspale su se i mnoge alevitske seoske zajednice. Na mnogim mjestima je i izgubljeno znanje o alevitskoj vjeri.

Alevizam se razvija od 13. stoljeća i danas je, nakon sunitskog islama, druga najveća vjerska zajednica u Turskoj, kojoj pripadaju Turci, Kurdi i pripadnici drugih etničkih manjina poput Zaza. Njihova vjera razvila se iz spoja srednjoazijskog šamanizma, šiitskih ideja i islamske mistike. U središtu su, uz štovanje proroka Muhameda i privrženost njegovu rođaku i zetu, prvom imamu Aliju, zatim šizmu dvanaestorice imama te etičkim i mističnim elementima.

Svoje obrede aleviti održavaju u takozvanim cem-kućama. U središtu njihova nauka nalaze se vrijednosti poput humanizma, ravnopravnosti i tolerancije koje se tradicionalno u zajednici prenose usmenom predajom kroz poslovice, priče i pjesme. U svojim obredima, primjerice u „cem-ceremoniji“, bogoslužju u kojem sudjeluju zajedno muškarci i žene, ili u „semah-ceremoniji“, u kojoj se vjernici uz zvuke dugovratog žičanog instrumenta okreću u krugu, alevizam se razlikuje od sunitskog islama. Zbog toga su aleviti u Osmanskom Carstvu, prethodniku današnje Turske, često bili progonjeni kao heretici.

Progoni "nevjernika" sve do danas

Nepovjerenje prema alevitima i njihova diskriminacija od strane sunitske većine nastavili su se i u modernoj Turskoj. To se odnosilo i na bektašije, sljedbenike jednog od najvećih mističnih alevitsko-islamskih derviških redova iz Anatolije, čija je filozofija snažno obilježena štovanjem halife Alija. Tijekom masakra u Dersimu 1937. i 1938. godine turska vojska ubila je desetke tisuća alevita i uništila čitava sela.

Brojni pogromi nad alevitima devedesetih godina, osobito podmetnut požar u Sivasu 1993., u kojem je poginulo 35 ljudi, označili su prekretnicu u njihovom organiziranju. U Istanbulu, ali i u njemačkim gradovima poput Hamburga, Kölna i Berlina, gdje živi mnogo radnih migranata iz Turske, osnovano je mnoštvo, više ili manje politički angažiranih udruga.

Danas u Njemačkoj postoji oko 200 lokalnih alevitskih organizacija. Većina njih okupljena je u krovnoj organizaciji Alevitska zajednica Njemačke (AABF, Almanya Alevi Birlikleri Federasyonu), koja je u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji i u Berlinu priznata kao pravna osoba javne institucije. Alevitsko-bektašijski kulturni institut u Hausen-Wiedu, nevladina organizacija, teži biti mjesto okupljanja koje će povezivati znanost i kulturnu tradiciju.

Gülizar Cengiz je predsjednica instituta i ujedno članica bektašijskog reda. „Naše načelo upravljanja je izreka muslimanskog mistika Hadžija Bektaša: Na kraju svakog puta je mrak ako to nije put znanja.“ Tijekom stoljeća nestalo je mnogo znanja o toj vjerskoj filozofiji i alevitskoj kulturi. „To želimo nadoknaditi našim proslavama i obrednim okupljanjima", kaže Cengiz.

Jedino znanje spašava od nestanka

Važan dio rada od otvaranja instituta početkom 2026. jest sve bogatiji arhiv povijesnih rukopisa te video i audio snimki vjerskih obreda i okupljanja. „Zajednici koja nema povijest i sjećanje na prošlost prijeti nestanak“, sažima i objašnjava kako su mnogi aleviti, iz straha od neprijateljstva i napada, spaljivali ili zakapali dokumente poput pisama i dnevnika.

Danas znanstveno proučavanje alevizma među alevitima u Njemačkoj nailazi na velik interes i potporu. To potvrđuje i Cem Kara, profesor alevitske teologije na Sveučilištu u Hamburgu: „Postoji velika potreba za sigurnošću znanja. Tu znanstvenici imaju posebnu ulogu“, kaže on.

Institut za alevitsku teologiju, koji je osnovao 2024., jedan je od prvih takvih akademskih instituta u svijetu. Obrazovat će nastavnike za hamburški model međukonfesionalne nastave vjeronauka kao i za konfesionalni vjeronauk koji se održava drugdje, a vjerojatno od 2027. i studente teologije kao sporednog studija.

Općenito, alevizam je i dalje nedovoljno istraženo područje. „Dosad su postojala uglavnom pojedinačna istraživanja, najčešće u kontekstu osmanske i turske povijesti“, kaže Markus Dreßler, profesor suvremenih turskih studija na Institutu za religijske znanosti Sveučilišta u Leipzigu. On vodi dugoročni projekt Alevitski arhiv: etnopovijest alevitskih zajednica u Anatoliji od 16. do 20. stoljeća, koji je pokrenut početkom 2026. i planiran je za razdoblje od 24 godine.

Nije sve točno što se govori

„Nastojimo prikupiti podatke iz različitih izvora, objediniti ih i učiniti čitljivima. Riječ je o povijesnim podacima iz osmanskih registara, ali i o alevitskim rukopisima i dokumentima, materijalnoj kulturi poput natpisa na mauzolejima i nadgrobnim spomenicima te etnološkim podacima, odnosno onome što spada u usmenu povijest“, objašnjava metodološki pristup svojega interdisciplinarnog projekta.

Na temelju tako nastalih baza podataka moguće je, zahvaljujući dugoročnoj perspektivi proučavanja sela u Anatoliji, izvornog prostora naseljavanja alevita, kao i tamošnjih aktera, provjeriti i uvriježene narative. Primjerice, onaj o neprekinutoj opresiji i diskriminaciji. „Doista je bilo diskriminacije i progona alevita u Osmanskom Carstvu, a ima ih i danas. No to nije bilo neprekidno, niti se odnosilo na sve skupine koje se danas nazivaju alevitima. Treba gledati konkretan povijesni kontekst, regiju i specifične skupine“, sažima Dreßler.