„Svaka vlast voli iseljenike“ | Gospodarstvo | DW | 24.12.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Gastarbajterski novac

„Svaka vlast voli iseljenike“

Važnost doznaka koje iseljenici šalju Srbiji je ogromna, ali nije samo pozitivna, kaže za DW Mihail Arandarenko, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Taj priljev novca omogućuje vlastima da časte svoju klijentelu.

DW: U Vašoj novoj analizi koju je objavila Zaklada Friedricha Eberta pišete da najmanje 14 posto građana Srbije ili ljudi rođenih u Srbiji ima prebivalište izvan zemlje. Doznake čine između 7,9 i 8,8 posto BDP-a. Dakle, ljudi kao neka vrsta izvozne robe?

Točno, i tu je Srbija zapravo u boljem položaju nego ostale zemlje zapadnog Balkana. Druge zemlje imaju po postotku veći broj građana izvan granica, a ne dobivaju više u doznakama. Ako rad promatramo kao robu koja se izvozi, onda Srbija bolje prolazi od drugih.

Pišete da BiH i Albanija imaju trostruko veći udio iseljenika, ali ne i više doznaka. Znači li to da iseljenici iz Srbije izdašnije iz inozemstva šalju novac u domovinu?

Ne. Jer, doznake su kao statistički koncept mnogo kompliciranije od doznaka kako ih ljudi obično vide. U klasičnoj percepciji to je ono što gastarbajteri šalju svojima kod kuće. Ali statistički su doznake više od toga – recimo ono što zaradite pa ponesete sa sobom, ili ono što uštedite u inozemstvu pa uložite u kupovinu nekretnine u zemlji. Ili čak zarada onih koji ne izlaze iz zemlje tzv. telemigranata, dakle onih koji rade za strane poslodavce preko interneta i novac im možda dolazi na račun otvoren u Americi ili tko zna gdje. I to je doznaka.

Možemo grubo ocijeniti da trećina priljeva koji su statistički doznake potječe od pravih doznaka, druga trećina od deviznih mirovina koje su zarađene u inozemstvu, ali se troše kod nas u zemlji, i treća trećina potječe od svega ostalog – freelancera, onih koji sami unose novac iz inozemstva ili investiraju.

Govorimo o četiri do pet milijardi eura godišnje. Koliko je značenje tih doznaka za gospodarstvo Srbije?

Ogromno. Ali sam pokušao reći da, kao što emigracija nije potpuno loša stvar za zemlju, tako ni doznake nisu potpuno pozitivne. One se često vide kao kompenzacija, u stilu: otišli su nam ljudi, ali barem mi zato bolje živimo. Doznake su vrlo značajne za ekonomsku stabilnost, ali mogu imati i negativne efekte.

Taj dodatni priljev koji ulazi uz zemlju, pa ga onda kroz poreze prikuplja država, na neki način umanjuje obavezu države da se brine o socijalnim aspektima. Recimo, oni koji su emigrirali osiguravaju svojim obiteljima u Srbiji ono što bi im inače trebala osigurati država.

Navodite da zbog doznaka u državnoj blagajni ostaje više novca koji vlasti raspoređuju svojoj klijenteli.

Tako je. To je takozvana zamka doznaka koja se viđa u različitim zemljama koje izvoze rad. Doznake možda nisu prokletstvo, ali nisu ni toliki blagoslov kako izgleda. Taj višak novca se koristi za povećanje države, razvoj klijentelizma, odlazi u neproduktivnu upotrebu i učvršćuje nedostatak demokracije i alternative uslijed nedostatka protesta.

Serbien Mihail Arandarenko

Mihail Arandarenko

Može li se reći da vlast voli emigrante jer odlaze nezadovoljni, često i nezaposleni, a još i šalju novac?

Može se tako reći, ali naravno to se može odnositi na svaku vlast. Taj koncept sam počeo razvijati 2014. godine i on važi za cijeli zapadni Balkan. Tada su statistike bile apsolutno katastrofalne – stope nezaposlenosti od preko 30 posto u BiH i Makedoniji, više od 20 posto u Srbiji i Crnoj Gori, u Albaniji veliki egzodus…, a usprkos tome su te zemlje pokazivale pristojnu političku stabilnost i teško je dolazilo do političkih promjena.

Stvar je u većem diskrecijskom proračunu. Dakle, možete imati veliki budžet kao država, ali točno znati kamo i kome morate usmjeriti novac. Ali ako ste se lišili jednog dijela stanovništva pa vam ostaje više diskrecijskog novca, onda imate više mogućnosti pridobiti razne interesne grupe za sebe. Ne samo one u javnom sektoru, nego i umirovljenike.

Imate li predodžbu o tome kako će se pandemija odraziti na razinu doznaka?

Očito negativno, to je jasno. Jedino će segment koji se vezuje za devizne mirovine ostati netaknut. Prave doznake će sigurno pasti, ali ne toliko zbog doznaka etabliranih iseljenika, onih koji dugo žive u inozemstvu i nemaju se namjeru vratiti, nego zbog odsustva priljeva od onih koji su cirkularni migranti.

Među njima su i mnogi koji rade na crno, a tijekom pandemije nemaju načina ni da odu, a nemaju ni posla.

Točno. Doduše, ja tu baratam podacima Eurostata koji ne bilježe rad na crno. Ali ti ljudi su najviše stradali jer su ranije mogli odlaziti kod rođaka ili kao turisti na po tri mjeseca, a da onda rade nešto što možda nije ni potpuno na crno već dio sive ekonomije. To je sada nestalo.

Često se čuje, posebno u političkom diskursu, da Srbiju godišnje napusti 50.000 građana. Vi to dovodite u pitanje na temelju brojki?

Da, i ne samo ja. Greška s tom tvrdnjom je što se uzimaju fragmentarni podaci o bruto odlascima. Recimo, ukupan broj naših ljudi koji je 2018. ili 2019. prvi put dobio legalnu dozvolu boravka u EU-u prelazi po 50.000. Ta brojka se stvarno posljednjih godina udvostručila.

Ali kad zagrebete dublje, vidite neke balansirajuće faktore. Recimo, najveći rast odlazaka je u zemlje koje nemaju želju primati ljude za stalno niti naši ljudi mahom vide budućnost u zemljama kao što su Slovačka, Estonija, Malta ili Hrvatska.

Očito odlaze na rad kao sezonci, koristeći trenutnu nestašicu radne snage i činjenicu da će sa srednjom stručnom spremom zaraditi dvostruku veću plaću nego kod kuće, ako uopće pronađu posao. Dakle, jasno je da najveći dio odlazaka čine privremeni odlasci.

Kroatien - Serbien Stau an der Grenze

I preko ovih praznika, usprkos koronakrizi, iseljenici masovno dolaze kući, često puni novca

Primijetili ste da u Njemačkoj raste broj radnih dozvola koje se izdaju srpskim državljanima, ali da slabije raste broj dozvola za spajanje obitelji. Znači li to da ljudi idu raditi, ali ne sele trajno, to jest da su u izvornom smislu riječi opet „gastarbajteri" (gostujući radnici)?

Spajanje obitelji je dominantan način odlaska u stare članice EU-a, osim Njemačke koja je svijet za sebe. Stara Europa je prestala uvoziti useljenike, osim Njemačke kod koje je još uvijek prisutna glad za migrantima. Ostali nemaju nikakvu moć apsorpcije, recimo Italija ili Francuska. Zato je jedini način da tamo odete kroz spajanje obitelji.

Migracija mora imati element ponude i potražnje. To što naši građani žele iseliti, ne znači da će otići ako nema institucijske mogućnosti i ekonomske potražnje. Tako nešto postoji samo u Njemačkoj od stare Europe, ali i u cijelom bivšom istočnom bloku.

Iako kažete da egzodus nije baš toliki kako kritičari vlasti tvrde, koliko Srbija demografski ima vremena ako se nešto radikalno ne promijeni?

Najveći problem Srbije i dalje je negativan prirodni priraštaj. To je trostruko veći problem od emigracije. Imamo godišnji neto gubitak ljudi od četrdeset tisuća – od toga trideset otpada na više umiranja u odnosu na rađanja, a desetak tisuća na veću emigraciju od imigracije. Zaboravljamo na resurs imigracije: Srbija, u odnosu na druge u regiji, ima prednost da stalno prihvaća mlade, prije svega iz BiH i Crne Gore, zbog etničke strukture i tradicije. Upravo zato odljev mozgova nije tako dramatičan.

Tehnički se u gospodarstvu odljev mozgova mjeri tako što gledate koliko su bolje obrazovani oni koji odlaze u odnosu na one koji ostaju ili dolaze. Prednost je što kod nas ulaze obrazovaniji iz BiH i Crne Gore i, i dalje u maloj mjeri, iz drugih dijelova svijeta. To na neki način popravlja migracijsku bilancu Srbije.

Mi se ne trebamo truditi da pod svaku cijenu izjednačimo ove trendove. Sljedećih godina, dok traje kriza zbog korone, treba pripremati teren za poticanje cirkularne migracije. Da sa zemljama odredištima, prije svega Njemačkom, postignemo pristojan dogovor da se ograniče permanentne migracije. I s druge strane, da budemo otvoreni za prijem ekonomskih migranata iz zemalja regije.

*Mihail Arandarenko je profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Posebno se bavi ekonomijom rada, tržištem rada i ekonomijom migracija. Njegovu najnoviju analizu o utjecaju emigracije i doznaka na socioekonomski razvoj Srbije objavila je njemačka Zaklada Friedricha Eberta.