Sportaši iz Bjelorusije: daleko od Olimpijade – i od kuće

Andrej Kravčenko je u svojoj domovini nekada bio heroj. Na neki način je to još uvijek. Kao desetobojac je na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine osvojio srebrnu medalju. No, nekoliko godina kasnije zakačio se s režimom u Minsku. Kravčenko je jedan od 400 sportaša koji su u kolovozu 2020. potpisali otvoreno pismo koje se nije svidjelo vlastodršcu Aleksandru Lukašenku.

U tom pismu se osuđuje lažiranje rezultata predsjedničkih izbora iz kolovoza 2020. i osuđuje nasilje snaga sigurnosti nad mirnim demonstrantima. Nedugo nakon toga on je isključen iz bjeloruske reprezentacije. Bio je i u pritvoru – deset dana.

Sa sigurne udaljenosti

Kada Kravčenko danas gleda Olimpijske igre, to čini sa sigurne udaljenosti. Zajedno sa svojom suprugom Janom Maksimovom nalazi se u Njemačkoj, u Rurskoj oblasti. Ima vizu i daleko je od domovine. Mlada obitelj za DW kaže: ako se u Bjelorusiji nešto temeljno ne promijeni, neće se tamo vratiti.

Njih dvoje je potresao slučaj bjeloruske atletičarke Kristine Timanovskaje. I Jana je atletičarka, višebojka aktivna od 2017. na međunarodnoj sceni. Nije se kvalificirala za Tokio. A i kako bi kada se na čelu bjeloruskog Olimpijskog odbora nalazi predsjednikov sin?

„Poslije svega što se događalo nemam se namjeru vraćati u Bjelorusiju. Imam malu kćerku i ne želim ništa riskirati. Spadam u ljude koji ne mogu šutjeti", objasnila je na Instagramu. „Dok sam živjela i trenirala u Bjelorusiji, čitava situacija mi nije dala mira. U to vrijeme sam riskirala sve i stalno nešto poduzimala."

No, nije uspjela promijeniti odnose moći u Bjelorusiji koji obuhvaćaju i sport.

Ovaj par se dugo nosio mišlju o odlasku iz domovine. Upravo u posljednje vrijeme je, kako kaže Kravčenko, situacija za njih dvoje postala nepodnošljiva. „Smučilo nam se da hodamo uokolo i da se stalno okrećemo i gledamo iza sebe. Da ulazimo u automobil ili izlazimo iz kuće i pri tome stalno provjeravamo je li sve u redu", kaže on za DW.

Definitivnu odluku o odlasku donijeli su kada je uhićen jedan njihov poznanik. „Ni u kom slučaju nećemo šutjeti. U Bjelorusiji oni koji izgovore istinu dospijevaju iza rešetaka“, kaže Kravčenko.

Povratak na natjecanja

Maksimova se ne odriče svojih uvjerenja, baš kao ni čitava njena obitelj. Ona se nada da će se jednom moći ponovo natjecati pod povijesnom bijelo-crveno-bijelom zastavom Bjelorusije. Njen san: „Zaista bih rado nastavila trenirati, voljela bih osvojiti medalju na Prvenstvu Europe koje će biti održano tokom zime, u sedmoboju, petoboju, svejedno."

A ako to ne uspije? „Svejedno, život će ići dalje, naučit ću jezik i pokušati naći neki posao."

Za Međunarodni olimpijski odbor slučajevi ovakvih sportaša su, blago rečeno, delikatna stvar. U slučaju bacačice kugle Rejven Saunders, sportski dužnosnici su najavili postupak protiv nje zato što je primajući medalju pokazala političku gestu. Sada valja naći liniju koja odnos prema osnovnim vrijednostima slobode i demokracije neće dovesti do apsurda.

I od toga će ovisiti hoće li sportaši i bivši atletičari poput Kravčenka i Maksimove zadržati svoje mjesto u olimpijskoj obitelji.