Spomenici samo „našim“ žrtvama | Politika | DW | 03.06.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

analiza

Spomenici samo „našim“ žrtvama

U Batajnici, gdje su bile masovne grobnice s albanskim žrtvama, sada se planira gradnja memorijalnog kompleksa stradalim Srbima. Isto je u cijeloj regiji – spomenici se dižu skoro uvijek samo žrtvama iz većinskog naroda.

Polovinom svibnja glavni gradski urbanist u Beogradu Marko Stojčić izjavio je da će na teritoriji općine Zemun biti izgrađen spomen-park posvećen Srbima stradalim u sukobima na teritoriji bivše Jugoslavije devedesetih godina.

„Kada nađemo adekvatnu lokaciju, raspisat ćemo konkurs kako bi počela realizacija projekta kojim bismo se odužili svim žrtvama“, rekao je Stojčić tada za Večernje novosti.

I predsjednik Općine Zemun Gavrilo Kovačević je tada naveo da će kompleks najverojatnije biti izgrađen u blizini Batajnice, Ugrinovaca ili Busija, odnosno, kako je rekao, „kod onih naselja gdje su se nastanili prognani Srbi tijekom Oluje, Bljeska i drugih pogroma devedesetih".

Prema Zakonu o ratnim memorijalima u Srbiji, prijedlog za izgradnju ili uklanjanje ratnih memorijala mogu podnijeti državni organi, pokrajine, lokalne samouprave, pravna i fizička lica.

DW do objavljivanja ovog teksta nije dobio odgovore na upit upućen Općini Zemun i Gradu Beogradu o tome tko je podnijeo prijedlog za izgradnju spomenika.

Spomenik Žrtvama za slobodu Hrvatske u Vukovaru

Spomenik Žrtvama za slobodu Hrvatske u Vukovaru

Zakon kaže i da prijedlog za izgradnju ratnog memorijala, o čemu na kraju rješenje izdaje Ministarstvo za rad, boračka i socijalna pitanja, treba sadržavati detalje u vezi sa idejnim rješenjem. Kakvo se idejno rešenje planira, da li je bilo ili će biti javne rasprave? Ni na to pitanje nije bilo odgovora iz Općine Zemun.

Gotovo 300 spomenika

Ako bude izgrađen, bit će to u Srbiji 285. spomenik posvećen stradanju Srba u ratovima devedesetih. To su podaci Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) koje navodi da je Albancima stradalim u ratovima devedesetih godina u Srbiji posvećeno devet, a pripadnicima hrvatske i bošnjačke nacionalnosti jedan do dva spomenika.

Najava da će u Zemunu biti izgrađen memorijalni kompleks podsjetio je na inicijativu beogradske nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo iz 2015. godine da se u Batajnici izgradi Memorijalni centar, na mjestu gdje su nađene masovne grobnice u kojima su bila pokopana 744 civila albanske nacionalnosti.

Do sada na tu ideju institucije nisu reagirale, pa je DW upitao Ministarstvo za rad, zapošljavanjе, boračka i socijalna pitanja, gradonačelnika Općine Zemun,  i predstavnike grada Beograda, da li će se osvrnuti na tu inicijativu. Odgovor je stigao samo od Ministarstva koje navodi da im „nije upućen nikakav zahtijev sadržaja koji spominjete“.

Žrtve su samo „naše“

I u drugim zemljama bivše Jugoslavije veoma je slično kada je riječ o odnosu broja spomenika posvećenim stradalim pripadnicima etničke većine i manjine. Prema podacima UDIK-a, u Hrvatskoj je oko 94 posto spomenika posvećeno stradanju Hrvata tijekom ratova devedesetih, a oko tri posto stradanju dva ili više naroda.

Spomenik u Tašmajdanskom parku podsjeća na žrtve bombardiranja zgrade RTS-a u Beogradu 1999. godine

Spomenik u Tašmajdanskom parku podsjeća na žrtve bombardiranja zgrade RTS-a u Beogradu 1999. godine

„Petnaest spomenika posvećeno je Srbima, Bošnjacima šest, i stranim državljanima četiri spomenika“, kažu za DW iz UDIK-a.

U Bosni i Hercegovini je izgrađeno više od 2.100 spomenika koji su posvećeni stradanju civila ili boraca, od kojih je oko 59 posto posvećeno Bošnjacima, Srbima 24 posto spomenika, a Hrvatima 13 odsto. „Oko tri posto spomenika je posvećeno dvjema ili više etničkih grupa. Manjinama kao što su Romi i strancima je posvećen jedan posto“, navodi UDIK.

Da li bi izgradnja još jednog spomenika u Srbiji posvećenog isključivo sprskim žrtvama mogla u većoj mjeri sjećanje na žrtve ratova devedesetih svesti samo na „naše“, a „njihove“ dodatno baciti u zaborav?

O toj vrsti opasnosti, kada je riječ o BIH, govore i autori publikacije „Rat sjećanja“ u izdanju Centra za nenasilnu akciju. Oni skreću pažnju da neki spomenici u BiH poručuju – „dogodit će se opet“ i na neki način reproduciraju strah od drugih.

Navode primjer spomenika koji je u Bosanskoj Krupi podignut Amri Sedić, šehidu koja 1994. godine poginula u borbama u svom gradu. Spomenik je posvećen i ostalim šehidima 511. Brigade. Odmah iza njega, objašnjavaju autori, nalazi se spomenik iz NOB-a posvećen partizanki Lepi Radić koju su SS trupe na tom istom mestu pogubile, ali se on gotovo i ne vidi od spomenika Amri Sedić.

„Pored toga što ovi spomenici oslikavaju dominantne narative o ratu u BiH, njihova svrha je učvrstiti postojeću viktimizaciju i time postići homogenizaciju grupe. Na taj nas način drže u stalnom strahu od drugih. Oni poručuju: ako se dogodilo i 1942. ili 1947. godine, pa onda opet 1992., dogodit će se ponovo“, navode iz Centra za nenasilnu akciju.

Spomenici žrtvama drugih nacionalnosti

Jedan od rijetkih spomenika u Srbiji posvećen žrtvama drugih nacionalnosti stradalim u ratovima devedesetih nalazi se Sjeverinu. Izgrađen je 2015. godine, a posvećen je Bošnjacima stradalim u otmici u selu Mioče kod Rudog. I u Prijepolju je podignut spomenik Bošnjacima stradalima u Štrpcima.

„Na Novom Beogradu nalazi se spomen-ploča posvećena jednoj od žrtava zločina u Štrpcima Tomi Buzovu, podignuta u travnju 2016. godine“, naveli su za DW predstavnici Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije.

U Hrvatskoj je u Karlovcu 2015. godine podignut spomenik posvećen Bošnjacima, braniteljima u Domovinskom ratu, a u općini Plitvička jezera nalazi se spomenik za 13 pripadnika Armije RBiH.

U cijeloj regiji ima mnogo neobiljeleženih mijesta stradanja. U Srbiji su to, osim Batajnice, i druga mjesta na kojima su nađene masovne grobnice gdje su bila skrivana tijela ubijenih albanskih civila – Petrovo Selo, Perućac i Rudnica.

I u BiH postoji tendencija da se slave „samo svoji“, kako pišu autori Centra za nenasilnu akciju, pa navode primjer Brčanske Malte. Tu je 15. svibnja 1992. godine poginulo oko 50 vojnika u koloni JNA, koja je napadnuta, iako se, u skladu sa dogovorom, povlačila iz kasarne u Tuzli. Na tom mestu izgrađena je spomen-fontana braniocima Tuzle, ali nema obilježja u znak sjećanja na stradanja vojnika JNA.

Spomenik žrtvama opsade Sarajeva

Spomenik žrtvama opsade Sarajeva

Za Hrvatsku (na to u knjizi „Iza sedam logora“ podsjeća pisac i novinar Viktor Ivančić) primjer je Vojna luka Lora u Splitu, ispred koje nema obilježja da su na tom mjestu devedesetih bili zatvoreni i mučeni Srbi. Tu je, naprotiv, izgrađen spomenik pripadnicima 72. bojne vojne policije HV, među kojima su neki i sami sudjelovali u torturi zatvorenika u Lori.

Sposobni za antispomenike?

U tekstu „Novi javni spomenici u regiji: oružje u građanskom ratu sjećanja“, Todor Kuljić napisao je da „vrijedi obilježiti i grupni stid zbog nečega što je naša grupa učinila, a nije trebalo da učini. Antispomenik bi bio, na primjer, spomenik u Zagrebu, Sarajevu i Prištini ubijenim Srbima, a u Beogradu ubijenim Muslimanima i Albancima. No je li ovo društvo uopće u stanju doći do antispomeničkog nivoa samorefleksije? Nije.“

Potvrda je to što se ni ne nazire mogućnost da se u Batajnici izgradi i Memorijalni kompleks posvećen ubijenim Albancima.

Ipak, najava Gradskog vijeća u Sarajevu da će početi gradnja spomenika na Kazanima na Trebeviću (gdje su tijekom rata ubijani civili hrvatske i sprske nacionalnosti) kao i mogućnost da bi uskoro mogla početi izgradnja spomenika posvećenog djeci ubijenoj u Prijedoru 1992. godine, mogla bi možda da makar djelomično opovrgne ovu tezu.

Pogledajte video 02:05

Obilježavanje mjesta stradanja u BiH

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android