Sjećanje na antiratni otpor u Srbiji: „Mi nismo šutjeli“ | Politika | DW | 08.11.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Godišnjica antiratnih prosvjeda

Sjećanje na antiratni otpor u Srbiji: „Mi nismo šutjeli“

Prije 30 godina su antiratni prosvjedi u Vojvodini dovodili vlasti do očaja i spasili tisuće ljudi od mobilizacije. U Senti je sada održan skup na kojem su se sudionici prisjetili događaja o kojima se danas mahom šuti.

„Mi smo zaista živjeli, u punom smislu te riječi, jer smo pružili otpor ratnom ludilu, jer nismo šutjeli."

Ove riječi mirovne aktivistice Mande Prišing iz Sombora slika su raspoloženja među veteranima antiratnog otpora u Vojvodini, koji su se na poziv beogradske nevladine organizacije Žene u crnom skromno okupili u restoranu „Etnogold" u Senti, kako bi obilježili 30. godišnjicu od antiratnih demonstracija u Potisju.

„Nećemo dozvoliti da se izbrišu sjećanja na antiratni otpor, kao što ne dozvoljavamo da se zaborave ratni zločini”, kazala je Staša Zajović, glavna koordinatorica Žena u crnom.

Bilo je to vrijeme kada je počeo rat u Hrvatskoj i kada je krvavi raspad Jugoslavije već bio uzeo maha.

Prema procjenama, u Srbiji je od jeseni 1991. do proljeća 1992. godine nasilno mobilizirano oko 140.000 ljudi, od čega najviše u Vojvodini, oko 82.000. Pri tom, nikada službeno nije bilo proglašeno ratno stanje.

U sabirnim centrima u blizini Sente rezervistima je priopćeno da idu na ratišta u Hrvatsku i trebaju potpisati da su dobrovoljci. Mnogi rezervisti su to odbili. Počele su demonstracije u Senti, a potom i u Adi. Tražili su da ne idu na ratišta i poručivali da su spremni braniti Vojvodinu i Srbiju, ali ne žele ići ratovati u Hrvatsku. Tražili su da se s ratišta vrate svi koji su bili mobilizirani.

„Hoćemo mir!“

„Mobilizacija je išla uz pomoć policije. Navodno, ljudi su bili pozvani na vojnu vježbu u trajanju od pet dana. Kada su otišli na sabirno mjesto, u selo Tornjoš pored Sente, saznali su da trebaju ići na ratište u Hrvatsku", sjeća se Karolj Vicei, književnik i prevoditelj, i nastavlja:

„Članovi njihovih obitelji počeli su se od tog trenutka okupljati u centru Sente, ispred Gradske kuće. Unatoč kiši, masa je stalno rasla. Na naš poziv, došao je i Nenad Čanak. ‘Uvjet' je bio da mu nabavimo kantu benzina da bi se mogao vratiti u Novi Sad. Takva su bila vremena, nije bilo ni benzina ni para. Održao je efektan govor. Ljudi su skandirali: ‘Hoćemo mir!’“

Vicei je tada radio u knjižari u centru grada. Knjižara je bila centar logistike, odatle su dijelili čaj, sendviče, tiskali letke. U knjižari je formiran i krizni štab. Policija je okružila Sentu. Iz knjižare su o zbivanjima obavijestili i novinare stranih medija.

Vukovar, 19. studenoga 1991.

Vukovar, 19. studenoga 1991.

Karolj Vicei je sutradan otputovao za Mađarsku, kako bi tamošnjim medijima predao snimke prosvjeda. Više se nije mogao vratiti. U Sentu je došao nakon osam mjeseci. Izgubio je posao.

„Skupština općine je pod pritiskom antiratnih demonstranata usvojila odluku o raspisivanju referenduma, na kojem su se građani trebali izjasniti jesu li za rat ili nisu. To je bio povijesni događaj. Povijesna je i činjenica da je Ustavni sud nakon samo dva dana poništio odluke o referendumu, koje su donijele skupštine općina u Senti i u Adi", sjeća se Lajoš Bala, mirovni aktivist. On je nakon demonstracija dobio otkaz na mjestu direktora škole.

Mobilizacija kao etničko i političko čišćenje

Staša Zajović je rekla da je mobilizacija imala i karakter etničkog čišćenja, jer se najviše odvijala u sredinama u kojima su masovnije živjeli Mađari, Hrvati, Rusini... Svjedoci su navodili da je u tom razdoblju oko 25.000 Mađara odbilo poziv za rat i utočište pronašlo u inozemstvu. I mnogo Srba je odbilo ići u rat. Procjene su da je u Vojvodini od 1991. do 1995. godine bilo oko 200.000 „dezertera".

Mobilizacija je imala je i karakter obračuna s političkim neistomišljenicima, o čemu svjedoči primjer lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka. Naime, njega su 8. studenoga 1991., samo par dana nakon antiratnih demonstracija u Adi i Senti, uhitili i odveli na ratište u Hrvatsku. I to u – dobrovoljačku jedinicu. Tamo je proveo teške dane sve do 12. prosinca te godine.

U „Ratnom dnevniku" koji je krajem prosinca 1991. objavio u beogradskom tjedniku „Vreme“, Čanak je svjedočio: „Događaji u Senti i Adi su bili zaista impresivni. Okupljeni ljudi odlučni da se ovo ratno ludilo zaustavi, različiti materinski jezici, ali zajednička želja za mirom. (…) Momci u uniformama, okruženi majkama, obiteljima, susjedima, s nekom dječicom u rukama, stoje na ulici. (…) Govorio sam o svim ugroženim i svima onima kojima je naša pomoć potrebna. (…) Da ne želimo živjeti u zemlji krojenoj generalskim škarama. Da smo svi mi, bez obzira na naciju i vjeru, svoji i da se u ovom trenutku dijelimo samo na one koji su za rat i one koji su protiv njega."

Predstavljena je i karta antiratnog otpora

Predstavljena je i karta antiratnog otpora

Johana Sabo, supruga Janoša Saba, prisjetila se kroz što je sve morala prolaziti kako bi uspjela osloboditi muža iz vojnog zatvora u kojem je bio zbog odbijanja da ode na ratište i poziva ostalim vojnicima da ne uzmu oružje.

Janoš Sabo bio je dio „Senćanske trojke“, koju su pored njega činili i Jožef Bodo i Jožef Pap. Poslije antiratnih demonstracija su ih uhitili i iz Sente prebacili u Novi Sad, a zatim u vojni objekt na Fruškoj gori gdje su ih maltretirali, i fizički i psihički. Na kraju su bili prebačeni u Beograd u vojni pritvor.

Bodo, Sabo i Pap bili su potom 35 dana na ratištu. Nakon povratka u Sentu dobili su poziv od Vojnog suda u Beogradu, pod optužnicom za izdaju. Optužnica je u toku dvogodišnjeg suđenja mijenjana nekoliko puta i svi su oslobođeni. Jožef Pap nije izdržao pritisak i za trajanja sudskog postupka je izvršio samoubojstvo.

Vojvođanka koja je spasila Osijek

Na skupu u Senti je sada predstavljena i publikacija Žena u crnom „Pamtimo antiratni otpor – Vera Vebel Tatić i Centar za antiratnu akciju (CAA) Ada“. 

Vera Vebel Tatić (1943.-2020.) bila je osnivačica i čelnica CAA Ada. CAA je osnovan 7. studenoga, dakle dan nakon antiratnih demonstracija protiv prisilne mobilizacije u Adi. Pružali su pomoć mladićima na odsluženju redovnog vojnog roka, takozvanim rezervistima odnosno onima koji su bili mobilizirani da bi bili poslani na ratišta u Hrvatskoj, pomoć njihovim obiteljima, pomagali onima koji nisu htjeli biti mobilizirani da napuste zemlju.

Ištvan Vebel

Ištvan Vebel: "Moja supruga nikad nikakvo priznanje od naših vlasti nije dobila. I to je sramota"

Vojne vlasti su optuživale antiratne pokrete za neuspjehe na bojištu. General Života Panić bio je optužio antiratne aktiviste da JNA zbog njih nije uspjela osvojiti Osijek, jer su spriječili više od 30.000 ljudi da odu na bojište. „Ako je to zaista istina, ponosna sam na to. Da živim tisuću godina, ne bih dobila veći kompliment“, kazala je tada Vera Vebel Tatić.

Zbog antiratnog angažmana, ona je u prosincu 1991. godine dobila otkaz na poslu u općinskom fondu za zdravstvo. Mnogi antiratni aktivisti doživjeli su istu sudbinu. „Pomozi jednom čovjeku i pomogao si cijelom svijetu. Oduvijek smo težili spašavanju ljudskih života jer je čovjek najvažniji“, govorila je Vera Vebel Tatić.

„Nikad nikakvo priznanje od naših vlasti ona nije dobila. I to je sramota", rekao je na skupu njen suprug Ištvan Vebel. „Bojim se da opet ne budu skupljali narod po Vojvodini, da idemo ‘braniti srpstvo’. To mene sad najviše brine“, zaključio je on.

Mapa antiratnog otpora

Žene u crnom objavile su i mapu antiratnog otpora u Srbiji, na kojoj su označeni brojni gradovi i mjesta u Srbiji koji su se pobunili protiv mobilizacija i rata, od proljeća 1991. do proljeća 1992. godine. Svjedočanstvo je to da je, suprotno uvriježenom mišljenju, u Srbiji i te kako bilo otpora ratu. Samo je sustavno gurnut u zaborav. 

Filozof Lino Veljak rekao je na skupu da su kvislinzi iz Drugog svjetskog rata „ponovo podigli glavu“. „I ako im se ne suprotstavimo, onda će dominirati i zemljom, i regijom, i planetom“, kazao je Veljak.

Ili, kako je jednom prilikom rekla sociologinja i antiratna aktivistica Janja Beč Nojman: „Doći će vrijeme kada će neke sljedeće generacije naš antiratni otpor doživjeti kao nešto čime će se ponositi i neće više morati šutjeti o tome."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Preporuka uredništva