″Priznao″ Hrvatsku – i prevario se oko Tuđmana | Politika | DW | 18.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

"Priznao" Hrvatsku – i prevario se oko Tuđmana

Johann Georg Reißmüller bio je jedan od najutjecajnijih njemačkih novinara. Upravo bivšeg izdavača FAZ-a mnogi smatraju odgovornim za činjenicu da je SR Njemačka relativno brzo [i uz otpor saveznika] priznala Hrvatsku.

Prije nekoliko dana u Frankfurtu na Majni u 87. godini života je preminuo Johann Georg Reißmüller, bivši izdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) i jedan od najutjecajnijih novinara u poslijeratnoj Njemačkoj. U priopćenju koje je izdao FAZ stoji da je „životna tema Reißmüllera bila sudbina srednje, istočne i jugoistočne Europe“. Od 1967. do 1971. Reißmüller je bio dopisnik FAZ-a iz Beograda. Bio je jedan od najboljih poznavatelja prilika na Balkanu, posebno u tadašnjoj Jugoslaviji. Početkom 90-ih godina Reißmüller je, sudeći po povijesnim svjedočenjima i izvorima do kojih smo došli, odigrao veliku ulogu u priznavanju Hrvatske i Slovenije od strane tadašnje njemačke vlade. Upravo su Reißmüllerovi tekstovi, kojima je vršio pritisak na politiku, odigrali ključnu ulogu da se Bonn, odnosno tadašnji kancelar Helmut Kohl i njegov šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher, odluče za priznanje. To u razgovoru za DW potvrđuje i Michael Martens, sadašnji dopisnik FAZ-a za jugoistok Europe - i to na temelju razgovora s ključnim figurama njemačke politike iz vremena s početka 90-ih. S Martensom smo razgovarali o stvarnom utjecaju Reißmüllera na politiku vlade Kohl-Genscher prema Hrvatskoj, njegovim analizama, procjeni (djelomično krivoj) lika i djela Franje Tuđmana te okolnostima koje su pratile raspad Jugoslavije.

Michael Martens, dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga iz jugoistočne Europe

Michael Martens, dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga iz jugoistočne Europe

DW: Gospodine Martens, sudeći barem po povijesnim izvorima i činjenicama kojima raspolažemo, Johann Georg Reißmüller je bio vrlo utjecajan novinar. Njegovi tekstovi kojima je secirao raspad Jugoslavije početkom 90-ih godina očito su utjecali i na politiku tadašnje savezne vlade u Bonnu. Tjednik Die Zeit je svojedobno napisao kako je „Reißmüller tada praktički sam forsirao i doveo do priznanja Hrvatske i Slovenije“. Što Vi znate o tome? Jesu li Helmut Kohl i Hans-Dietrich Genscher stvarno čitali njegove tekstove?

Michael Martens: Itekako su čitali njegove komentare. Oni su ih se čak i plašili. Upravo o tome sam prije nekoliko godina razgovarao s više osoba koje su bile izravno uključene u taj proces, među njima su bili i Genscher i Jürgen Chrobog, kasniji njemački veleposlanik u Washingtonu. Chrobog je 1991./1992. obnašao dužnost političkog direktora u Ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke, bio je jedan od najbližih Genscherovih suradnika.

Chrobog mi je tada rekao da je Reißmüller 1991. godine svojim kontinuiranim, gotovo svakodnevnim zahtjevima putem FAZ-a za trenutnim priznanjem Slovenije i Hrvatske mjesecima vršio jak pritisak na saveznu vladu. „Reißmüllerovi gotovo svakodnevni uvodnici o tom pitanju su određivali kurs Kohlove politike prema Jugoslaviji. I Kohl je onda također podržao priznanje jer mu je bilo dosta cijele te diskusije. FAZ je tada vršio nevjerojatan pritisak", rekao mi je Chrobog. Djelovao mi je emocionalno dok je pričao, godinama nakon tih zbivanja, o tome kako je Reißmüller od vlade tražio da djeluje. Razgovarao sam s još jednom osobom, njegovo ime ne smijem nažalost otkriti, i on je rekao da su Reißmüllerovi komentari Kohla dovodili do ludila. Sve dok kancelar nije onda rekao: „Priznat ću ih, dosta mi je više toga.“

Kohl i Genscher su dobili ulice i trgove u Hrvatskoj. Reißmüller još uvijek ne – iako je po ovome što pričate imao odlučujuću ulogu u vršenju pritiska kako bi njemačka vlada priznala Hrvatsku i Sloveniju. Bilo je međutim nekih prijedloga da se i utjecajnom novinaru oda jedno takvo priznanje…

Nije me začudilo kad sam čuo da je u Vukovaru, Zagrebu i još jednom hrvatskom gradu bilo inicijativa da se po Reißmülleru nazove neka ulica. Jer je tvrdnja da je Reißmüller svojim komentarima ubrzao priznanje Hrvatske i Slovenije jednostavno - točna. Što se tiče njegovog utjecaja 1991., ne smije se zaboraviti da tada nije bilo interneta. FAZ i danas, rekao bih, ima određeni utjecaj na političku i diplomatsku elitu, naš list primjerice čitaju mnogi veleposlanici – ali tada je utjecaj lista bio puno veći.

FAZ je bila institucija koju se nije moglo ignorirati, to je znao i Joschka Fischer. Iako je on ljevičar, FAZ je za Fischera bio standardna lektira u vremenima dok je bio šef njemačke diplomacije. I tih gotovo 130 glosa, uvodnika i reportaža koje je Reißmüller objavio samo između 1990. i 1991. o raspadu Jugoslavije, na Fischerovog su prethodnika Genschera imale vrlo snažan dojam što se tiče njemačkih pozicija oko pitanja priznanja.

Helmut Kohl i Johann Georg Reißmüller (arhivska snimka)

Helmut Kohl i Johann Georg Reißmüller (arhivska snimka)

A te su pozicije, kad se radi o pisanju Reißmüllera bile prilično jasne. On je od početka govorio o „napadačima“ i „napadnutima“ a ne o „zaraćenim stranama“, kao neki drugi mediji. Je li on takvim stavom, pritiskom i svojim člancima srušio Jugoslaviju, kako su mu neki tada predbacivali? Ili je na drugoj strani spriječio možda i gore krvoproliće? Vaš aktualni izdavač Berthold Kohler, recimo, u tekstu objavljenom povodom smrti svog prethodnika, piše da je Reißmüller tako oslobodio Hrvate i Slovence iz „jugoslavenskog multinacionalnog zatvora"?

Tvrdnja da je njemačko priznanje Hrvatske i Slovenije dovelo do raspada Jugoslavije kroz rat(ove) je toliko apsurdna da je danas ne dijeli nitko ozbiljan. Jer to bi, da je istina, na drugoj strani značilo sljedeće: da Njemačka nije priznala Hrvatsku i Sloveniju, onda u Jugoslaviji ne bi izbio rat i ta bi zemlja postojala i danas. Poznajete li Vi ozbiljne ljude koji zastupaju taj stav?

Rat je ustvari počeo nekoliko mjeseci prije priznanja…

Tako je, Jugoslaviji je u trenutku priznanja već nekoliko mjeseci postojala praktički samo na papiru. Dovoljan je samo jedan pogled na kronologiju konflikta da svakome postane jasno da je u Hrvatskoj već bjesnio rat, da je srpska vojska bombardirala Dubrovnik i druge gradove. Povijesni centar Vukovara je bio pretvoren u prah i pepeo. Bilo je borbi i u Sloveniji, u BiH su tekle pripreme za rat. U Sarajevu se u listopadu 1991. održala čuvena sjednica parlamenta na kojoj je Radovan Karadžić prijetio bosanskim muslimanima uništenjem ukoliko se odluče odcijepiti od Jugoslavije, na što mu je odgovorio Alija Izetbegović i izjavio da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir“, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu“.

Prebacivati odgovornost na Njemačku zbog raspada Jugoslavije bilo bi otprilike isto kao kada bi nekog liječnika okrivili za smrt preminule osobe samo zato što je on izdao smrtovnicu. Ernest Renan je u svom legendarnom izlaganju o biti nacije 1882. rekao da je bitak nacije „svakodnevni plebiscit“. I u Jugoslaviji je taj plebiscit pokazao da većina jugoslavenskih građana više nije željela tu državu. Tu se ništa ne bi promijenilo ni da Njemačka nije priznala Hrvatsku i Sloveniju 1991. 

Civilizirani svijet više ne smije samo pasivno promatrati krvoproliće u Hrvatskoj... - citat iz Reißmüllerovog teksta koji je FAZ objavio 27.8.1991.

"Civilizirani svijet više ne smije samo pasivno promatrati krvoproliće u Hrvatskoj..." - citat iz Reißmüllerovog teksta koji je FAZ objavio 27.8.1991.

Bilo je ipak raznih tumačenja njemačke uloge i posljedica priznavanja, odnosno njemačke inicijative. Protivnici tog čina su govorili da je Njemačka djelovala naivno, ishitreno, da se nije iscrpilo sve mogućnosti kako bi se „spasilo“ Jugoslaviju. Potez njemačke vlade razljutio je, više ili manje očito, i neke saveznike. Jesu li čelni ljudi u Bonnu (kasnije u Berlinu) ikada zažalili zbog priznanja? Jesu li se Kohl i Genscher ikada pokajali zbog tog poteza?

Koliko ja znam, ni Kohl, ni Genscher niti bilo tko od njemačkih diplomata koji su sudjelovali u tom procesu, nikada se nisu pokajali zbog njemačkog poteza niti su ga nazvali greškom. I za to nema nikakvog razloga.  U njemačkoj politici prema Balkanu napravljeno je mnogo grešaka, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Ali to je bilo kasnije, a ne 1991. Tada su samo priznate činjenice koje su se dogodile na terenu, u Jugoslaviji.

Mnogi su ipak smatrali da je Bonn priznavanjem Hrvatske i Slovenije „potpirio“ rat na tlu države u raspadu. Bivši njemački veleposlanik (i posljednji prije raspada Jugoslavije) u Beogradu, Hansjörg Eiff, ne dijeli to mišljenje, ali je ipak rekao da je priznanje Slovenije i Hrvatske „pojačalo razvoj događanja u BiH“. Reißmüller je, kako dokazuje i pogled u arhiv, od samog početka, čak i prije izbijanja većih oružanih sukoba, osuđivao agresivnu Miloševićevu politiku i od savezne vlade u Bonnu tražio da prizna Sloveniju i Hrvatsku, odnosno njihovo pravo na odcjepljenje. Zašto je to činio tako intenzivno? Što je bio njegov motiv?

Reißmüller je bio jedan od pet izdavača FAZ-a i za razliku od većine vodećih urednika u Njemačkoj on je bio u prednosti po pitanju Jugoslavije. Nekoliko je godina živio u toj zemlji kao dopisnik našeg lista, tečno je naučio pričati jezik koji se tada službeno zvao srpsko-hrvatski. Za razliku od većine drugih njemačkih novinara i političara, od 1991. nije morao najprije pogledati što je razlika između Slovenije i Slavonije, gdje teče Drina i što je razlika između Vardara i Axiosa (grčkog imena za tu rijeku, nap. red.). U usporedbi s onime što je on znao, brojni drugi utjecajni novinari u Njemačkoj nisu znali gotovo ništa o Jugoslaviji.

Imate li neki konkretan primjer?

Dva primjera. Marion Gräfin Dönhoff, su-izdavačica Die Zeita, tada vjerojatno najvažnija žena u njemačkom novinarstvu, 1991. je u jednom uvodniku na prvoj stranici o događajima u Jugoslaviji napisala: „Pa ako već moraju po svaku cijenu iživjeti svoju srpsko-hrvatsku mržnju, onda ih treba pustiti da to naprave.“ To je tada u mnogim slučajevima bila intelektualna razina komentiranja u tisku.

Još je gori bio Rudolf Augstein, najutjecajniji njemački novinar u prvih 40 godina poslijeratne Savezne Republike. Njegovo poznavanje Jugoslavije kao da se temeljilo na lektiri romana Karla Maya. Ono što je pisao Augstein, bilo je ne samo dokaz nepoznavanja materije, već dijelom i rasistički. Kada je Reißmüller u FAZ-u napisao da Zapad zbog nedjelovanja ne zaslužuje povjerenje koje mu, usprkos svemu, pridaju napadnuti Hrvati, Augstein je za Der Spiegel napisao: „Samo nam to još fali, da se moramo izboriti za povjerenje titoističkih sukobljenih strana u građanskom ratu.“ To je bio Augsteinov pogled na Balkan: to je ono tamo gdje žive ljudi koji nose noževe i jatagane, ljudi kojima iskreni Nijemci nikada ne smiju povjerovati, ljudi koji su ionako svi isti, pa se baš zbog toga ni ne mora praviti razliku između napadnutih i napadača.  Komentari su dijelom bili groteskni…

…i onda je došao Reißmüller?

Da! Čovjek kod čijih ste članaka, pa i ako se niste slagali s njegovom tezom, iz svakog retka mogli shvatiti: ovdje piše osoba koja zna ono o čemu piše. To je u kolovozu 1992. morao priznati i Augstein, kada je napisao kako je „FAZ diktirao smjer Kohlu i Genscheru". Augstein je tvrdio da bez redovitih Reißmüllerovih članaka Nijemci nikada ne bi došli na ideju da se aktivno uključe u događanja na Balkanu. To je trebala biti uvreda, ali se danas čita kao kompliment. Ne smijemo ipak zaboraviti još jednu važnu okolnost: Reißmüller je napadao i njemačku javnost zbog šutnje u pogledu Hrvatske.

Neposredno uoči početka borbi u Jugoslaviji, mnogi su Nijemci izašli na ulice kako bi pod motom „Kein Blut für Öl" („bez prolijevanja krvi za naftu") demonstrirali protiv Zaljevskog rata. Ali to su bili prosvjedi protiv Amerikanaca, omiljenih neprijatelja istovremeno i njemačke radikalne desnice i radikalne ljevice. Kada je Hrvatska bila napadnuta, Nijemci su šutjeli. Pogotovo mnogi ljevičari nisu htjeli izaći na ulicu zbog tih nekoliko balkanskih katolika, koje su ionako sve smatrali fašistima. Oni su u Srbima vidjeli čuvare svojih socijalističko-antifašističkih ideala. Ti su ideali u slučaju Vukovara branjeni tenkovima i kalašnjikovima, ali zbog takvih detalja nitko se nije htio odreći svoje ideologije. Reißmüller je ustvari samo morao opisati ono očito što se događalo, kako bi postalo jasno ono groteskno: greška Hrvata je očito bila u tome da Hrvatska nema naftna polja.

Ruševine u Jugoslaviji su posljedica brutalne želje za vladavinom srpskih političara i generala, ali i stravičnog zakazivanja zapadnog svijeta.... - tako počinje tekst koji je Reißmüller objavio u FAZ-u 2. srpnja 1991. godine.

"Ruševine u Jugoslaviji su posljedica brutalne želje za vladavinom srpskih političara i generala, ali i stravičnog zakazivanja zapadnog svijeta...." - tako počinje tekst koji je Reißmüller objavio u FAZ-u 2. srpnja 1991. godine.

U arhivima Deutsche Wellea sam pronašao mnoge od tih 130 tekstova koje je Reißmüller napisao o raspadu Jugoslavije i ratu tijekom 1991. i 1992. Bez obzira slagali se s njegovim pogledima ili ne, Vi smatrate da bi se mnoge od tih tekstova moglo bez ikakvih korekcija tiskati i danas. Rijetke su greške koje je radio, rijetke su krive procjene. Osim kad se radi o Franji Tuđmanu i ulozi prvog hrvatskog predsjednika, posebice po pitanju očuvanja jedinstvene Bosne i Hercegovine. Kako to objašnjavate? Međunarodni sud u Haagu (i ne samo on) je mišljenja da je Tuđman stvarno htio podijeliti BiH s Miloševićem. Reißmüller je o Tuđmanu pisao gotovo isključivo samo pozitivno, kao o velikom državniku i vojskovođi

Ja sam se divio jasnoći Reißmüllerovih analiza, s kojima je kao jedan od prvih predvidio ratna događanja u Jugoslaviji, a i kasnije kada je kritizirao Zapad zbog nedjelovanja u BiH, zato što su ljudi tada mislili da se ugroženim muslimanima može pomoći mlijekom u prahu i vunenim dekama, iako im je tada najhitnije bilo potrebno oružje kako bi se mogli braniti. Ali ja ne dijelim sve stavove Reißmüllera, pogotovo ne njegovo viđenje Tuđmana. Da je mogao, on (Tuđman, nap. red.) bi itekako rado podijelio Bosnu i Hercegovinu s Miloševićem.

Osim toga Tuđman je zastupao politiku okrenutu prošlosti, nacionalističku politiku i bagateliziranje ustaškog režima. Oslobađanje Hrvatske od srpske okupacije ostaje njegova povijesna zasluga, ali inače je on proturječio praktički svim vrijednostima koje karakteriziraju Europu ili bi je barem trebale karakterizirati. Da sam ja kršćanin, rekao bih da je Tuđman bio loš kršćanin…

Reißmüller je često i intenzivno tijekom rata u Hrvatskoj upozoravao na zločine počinjene nad Hrvatima. Međutim bilo je zločina koji su počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj, o njima nisam mogao puno pročitati u arhivu.

Reißmüller možda stvarno nije uvijek u dovoljnoj mjeri upozoravao na zločine koji su bili počinjeni nad Srbima, ne samo u Hrvatskoj. I nije, naravno, po tom pitanju bio usamljen. Evo i jedan primjer iz BiH. U zimu 1992./1993. izgladnjeli Bošnjaci iz Srebrenice su pljačkali srpska sela u okolici i pritom su ubili više od tisuću srpskih civila, među njima i žene i djecu. O tome se u zapadnom tisku gotovo i nije izvještavalo.

Matthias Fink, koji je istražio masakr u Srebrenici kao rijetko tko drugi u Njemačkoj, prije nekoliko godina o tome mi je rekao: „Mi do danas ne doživljavamo žrtve među bosanskim Srbima. Pritom se radi o više od 1.200 ljudi koji su ubijeni dijelom na stravičan način.“ To je nažalost istina. Pred Haškim tribunalom nije bila podignuta optužnica zbog ubojstva tih ljudi u bosansko-srpskim selima oko Srebrenice.

To su sve stvari kojima se Vi sad možete iscrpno baviti, kao nasljednik Johanna Georga Reißmüllera na dužnosti dopisnika za područje jugoistoka Europe...

Nasljednik Reismüllera? To je velika čast za mene. Moje se članke doduše čita u Berlinu, ali oni nikada neće imati ni blizu toliko utjecaja koji je imao Reißmüller 1991./1992. godine...

...no, kako Vi vidite trenutnu situaciju u regiji, u današnjoj Hrvatskoj i susjednim zemljama? Uočavamo nove tenzije u odnosima među zemljama regije, ima i nacionalističkih tonova. Pritom sve države dijele ustvari iste brige - egzistencijalne probleme i iseljavanje?

Istina je da se Hrvatska danas nalazi pred istim poteškoćama s kojima su konfrontirane i susjedne zemlje. Možda se varam, ali mislim da će središnja tema idućih godina biti ogromni demografski problemi, to je tema koja će biti sve važnija i važnija, to su problemi koje regija ima danas i koji će još rasti. Stopa nataliteta u svim balkanskim zemljama je vrlo niska, možda jedino s djelomičnom iznimkom Kosova gdje također opada. Osim toga mladi ljudi masovno napuštaju te zemlje i odlaze u bogate zemlje u Zapadnoj Europi. Gastarbajterima se balkanske zemlje ne čine privlačnima, možda jedino s iznimkom Grčke. Što će pad broja stanovnika značiti za mirovinske sustave tih zemalja, što za zdravstveni sektor, a što za ruralne regije? U Nišu primjerice imaju novi klinički centar, ali nema dovoljno osoblja.

To su sve izazovi pred kojima se ova regija nalazi i koje se jedva može savladati. U devedesetim godinama situaciju na Balkanu je obilježio rat. U idućem desetljeću to bi mogao biti pad broja stanovništva – ukoliko se klimatske promjene ne pokažu još većom prijetnjom.

S Michaelom Martensom je razgovarao Srećko Matić.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva

WWW-linkovi