Portugal: beskrajno čekanje na „zlatne vize“

Brzo i jednostavno kupiti pristup šengenskom prostoru kao državljanin zemlje koja je izvan Europske unije? Ili za novac steći državljanstvo neke članice EU-a? Za to postoje takozvane „zlatne vize" – između ostaloga i u Portugalu. Tko uloži najmanje 250.000 eura, najprije dobije dozvolu boravka, a kasnije, ako to želi, čak i portugalsku putovnicu. Međutim, vlada je sada promijenila uvjete za stjecanje državljanstva, pa mnogi koji već godinama čekaju željenu dozvolu boravka zbog toga namjeravaju podnijeti tužbu.

„Zlatne vize" – koje i Donald Trump izdaje za milijun dolara – mogu se dobiti i u drugim državama Europske unije, poput Grčke, Italije ili Letonije. Potrebno je investirati između 50.000 i 500.000 eura, što bi, bar u teoriji, trebalo doprinijeti privredi zemlje u koju se ulaže. Međutim, ovaj program je sporan jer privlači i brojne sumnjive osobe, pa čak i kriminalce, koje mnogi ne žele ni u svojoj zemlji, a samim tim ni s legalnim statusom u Europskoj uniji.

Novi dom u Portugalu

Portugal izdaje „zlatne vize" od 2012. godine, a navodno su – barem u početku – među njihovim korisnicima bili i pojedini bogati pripadnici ruske mafije, kao i kineski kriminalci. Pored toga, oni su uglavnom ulagali u luksuzne nekretnine, što je dovelo do vrtoglavog rasta cijena stanova u velikim gradovima.

Ali postoje i drugačiji primeri. Luke Strzegowski , na primjer. Ovaj 55-godišnji Amerikanac prodao je prije četiri godine svoju kuću i automobile, a zatim se sa suprugom Kristin i kćerkama Emmy i Kirom preselio u Portugal. Uložio je 350.000 eura – „sve što smo imali” – u kuću u blizini grada Sintre i podnio zahtjev za „zlatnu vizu".

„Htjeli smo otići iz Sjedinjenih Američkih Država. Politička atmosfera tamo bila je za nas previše usijana, a tražili smo siguran dom za svoju djecu.”

Nakon pet godina, kako je bilo planirano, trebao je dobiti mogućnost da podnese zahtjev za dozvolu stalnog boravka ili čak za portugalsko državljanstvo, kako za sebe tako i za svoju obitelj.

„Moja starija kćerka, koja ima dvanaest godina, već je počela razmatrati europska sveučilišta na kojima bi voljela studirati.”

Beskrajno dugo čekanje

Međutim, sve se odvijalo sasvim drugačije. Prvu, vremenski ograničenu dozvolu boravka, koju je prema zakonu trebao dobiti nakon 90 dana čekanja, Strzegowski još nije dobio.

„Radim u industriji solarne energije i zapravo bih morao mnogo putovati. Na primjer, na važan sajam u Münchenu”, objašnjava. „To, međutim, ne mogu, jer bez dozvole boravka nemam legalan status u Europi i smijem boraviti isključivo u Portugalu.”

Shodno tome, i obećana dozvola stalnog boravka – koja se izdaje pet godina nakon prve dozvole – dodatno se odlaže. A na stjecanje državljanstva, koje je do prije dva mjeseca bilo moguće godinu dana kasnije, sada će morati čekati još deset godina.

Naime, vladajuće stranke PSD i CDS, zajedno s krajnje desničarskom partijom Chega, izmijenile su zakon o državljanstvu. Za državljane većine zemalja izvan Europske unije rok čekanja za stjecanje državljanstva produženo je s pet na deset godina.

Prema riječima odvjetnice Madalene Monteiro, u istoj situaciji kao američki državljanin Luke Strzegowski nalazi se još oko 12.000 podnositelja zahtjeva za „zlatnu vizu". Ona vodi agenciju koja savjetuje buduće useljenike i pomaže im u savladavanju beskrajne birokracije.

„Mnogi se nakon izmjene zakona osjećaju prevarenima”, kaže Monteiro. „Žele pravnim putem pokrenuti postupak protiv države. Već smo prikupili više od 500 potpisa oštećenih osoba.”

Kako ističe, država slobodno može mijenjati propise o stjecanju državljanstva, ali mora poštivati vlastite zakone, odnosno zahtjeve za izdavanjem viza obrađivati u roku od 90 dana.

U stvarnosti, međutim, postupak trenutno traje u prosjeku gotovo pet godina. Zato je pravobranitelju za pravosuđe podnijeta predstavka koju je potpisalo 1.200 oštećenih. Nakon toga trebala bi slijediti kolektivna tužba pred upravnim sudom, kao i građanske parnice radi naknade štete. Ako to bude potrebno, podnositelji zahtjeva svoja prava će pokušati ostvariti i pred europskim ili međunarodnim institucijama.

„Ne mogu usred igre mijenjati pravila”, ljutito kaže Amerikanac Servet Tasman. On je krajem 2021. godine uložio 350.000 eura u dvije kuće u južnom portugalskom gradu Evori. „Želio sam postati državljanin jedne europske države kako bih mogao raditi u Europi u sektoru telekomunikacija.”

Prema ranijem portugalskom zakonu o državljanstvu, to bi bilo moguće 2028. godine. „Sada moram čekati najmanje do 2037. Preko noći sam izgubio devet godina! Iskreno, ne znam kakve droge ovdje koriste.” Kada bi mogao, otišao bi iz Portugala, kaže Tasman. Međutim, novac koji je investirao ne smije iznijeti iz zemlje prije nego što dobije dozvolu stalnog boravka. Zbog novog zakona to će biti moguće tek 2030. godine, odnosno dvije godine kasnije nego što je planirao. „Je li to pravda?”, pita Tasman. „Čak bi i u nekoj banana-državi njezin vođa rekao da to nije pošteno.”

Sudski postupci traju godinama

Nije tako, odgovara portugalski državni tajnik Rui Armindo de Freitas, nadležan za ova pitanja. Promjene zakona o državljanstvu, tvrdi on, nemaju nikakve veze s programom „zlatnih viza". Produženje roka čekanja predstavlja samo usklađivanje s praksom drugih europskih država, tvrdi on.

Ništa se nije promijenilo kada je riječ o tome da podnositelji zahtjeva nakon pet godina privremene dozvole boravka mogu dobiti dozvolu stalnog boravka, tvrdi državni tajnik. Izmijenjeni su, nastavlja, jedino rokovi za stjecanje državljanstva. Ako su kod podnositelja zahtjeva stvorena pogrešna očekivanja, za to su, prema njegovim riječima, odgovorne agencije koje promoviraju program „zlatnih viza".

Odvjetnica Gilda Pereira, vlasnica jedne od tih agencija, to odlučno negira. „Sama portugalska vlada promovirala je u svojim konzulatima mogućnost stjecanja državljanstva za vlasnike ‚zlatnih viza' putem plakata.” Kako dodaje, ti plakati su u međuvremenu uklonjeni, a „sada vlada pokušava odgovornost prebaciti na nas”.

Državni tajnik Rui Armindo de Freitas pronašao je krivca i za višegodišnje čekanje na obradu zahtjeva. „Od prethodne vlade naslijedili smo više od milijun neriješenih zahtjeva za izdavanje svih vrsta viza. Do sada smo riješili 98 posto tih predmeta, a sada ćemo početi obrađivati i zaostale zahtjeve za 'zlatne vize'”.

Na pitanje zbog čega se ne poštuje zakonom propisani rok za obradu zahtjeva, odgovara: „Moramo raditi sa sredstvima koja imamo na raspolaganju. Ona su ograničena i, kao i u životu, moramo određivati prioritete.”

To je tumačenje zakona na jedan vrlo osebujan portugalski način. Ipak, državni tajnik vjerojatno nema mnogo razloga za strah od tužbi. Portugalski sudovi rade najmanje (pod)jednako sporo kao i služba za useljavanje. Sudski postupci koji traju više godina nisu nikakva rijetkost. Podnositeljima zahtjeva za „zlatne vize" vjerojatno ne preostaje ništa drugo nego da strpljivo „pričekaju" da prođu novi rokovi za stjecanje državljanstva.