Ponovno „otkriće“ partizanskih filmova | Panorama | DW | 22.10.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Ponovno „otkriće“ partizanskih filmova

Partizanski filmovi su se čitavog socijalizma snimali diljem Istočne Europe i teško da su u tom dobu imali mnogo iskrenih obožavatelja. Današnji naraštaji i u tim filmovima otkrivaju već zaboravljene vrijednosti.

„Europske zemlje trenutno zatvaraju granice, dijele svoje europske susjede i građane na dobre i loše, doseljenike na poželjne i nepoželjne, a pri tome tek gledaju kako se utapaju u Sredozemnom moru", konstatira Miranda Jakiša, profesorica slavistike na Sveučilištu u Beču. "Čini se da smo zaboravili europske vrijednosti uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata, jer trenutno ne možemo tvrditi kako se držimo načela zajedništva i borbe protiv isključivanja i progona određenih društvenih skupina. Te poslijeratne vrijednosti valja ponovo otkriti i to se odlično može učiniti uz pomoć partizanskih filmova", smatra Jakiša.

Ona već preko deset godina proučava partizanski film i partizansku književnost, a sad je zajedno sa austrijskim Filmskim muzejom organizirala niz javnih predavanja pod naslovom „Istočnoeuropski partizanski film: retrospektiva otpora". Tribine su prateći program ovogodišnje retrospektive bečkog filmskog festivala Vienalle pod nazivom „O partigano - paneuropski partizanski film".

Miranda Jakiša u svom uredu u Beču

Miranda Jakiša se na Sveučilištu u Beču intenzivno bavi filmovima o otporu nacističkoj okupaciji.

Samopožrtvovnost i solidarnost – nepoznati fenomeni

„Seminari na sveučilištu na temu partizanskog filma bili su jako dobro posjećeni. Partizani danas oduševljavaju studente čiji roditelji nemaju osobno sjećanje na Drugi svjetski rat. Studente fascinira činjenica da su ljudi, bez obzira na lične gubitke za otpor bili spremni dati i život. Mlade ljude zanima također potencijal solidarnosti što je bio središnji element svih oblika otpora u Europi pod fašističkom čizmom", objašnjava Jakiša. „Tema je također kako umjetnost može služiti ideologiji. Partizanski filmovi nose taj produktivni prijepor u sebi."

Plakat retrospektive partizanskih filmova u Beču

Plakat retrospektive u Beču

Ponovnim otkrivanjem ovog žanra i kroz javne rasprave organizatori Miranda Jakiša i Jurij Meden žele rekonstruirati jedan dio, kako filmske, tako i opće povijesti. Austrijski Filmski muzej je za ovu retrospektivu naći filmove koji su i mnogim stručnjacima bili nepoznati. Među njima su i filmovi koji su nastali u državama koje više ne postoje, kao što su Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka. Ali tu su i filmovi iz Italije, Albanije, Francuske, Danske i Norveške.

Zli su zli, dobri su dobri

Jedna od studentica koja redovito prati ta predavanja je Olja Alvir. Mlada spisateljica u Beču živi od djetinjstva, a njeni roditelji su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Ona se predstavlja kao „Jugošlawienerin“  jer i sad u Beču vjeruje u ideologiju zajedništva svih njenih naroda i narodnosti i za koju se tvrdilo kako je nastala u antifašističkoj borbi: „Partizanski filmovi fokusiraju se na ono zajedničko. Motivi zajedničkih pokreta – marševi, zbjegovi – imaju pozitivne konotacije, što je potpuna suprotnost današnjem javnom diskursu. Osim toga u partizanskim filmovima nema relativizacije zla: negativci ni na koji način nisu ni cool ni privlačni", smatra Olja Alvir.

Što se tiče umjetničkog izraza prikaza antifašističkog otpora, on je raznovrstan kao što je bio i sam otpor u pojedinim zemljama: ekranizacija talijanskog pokreta otpora se razlikuje od uloge partizana u Sovjetskom Savezu ili pak otpora koji se pružao u Francuskoj. Funkcija partizanskog filma je također raznovrsna, smatra Jakiša. Neposredno nakon završetka rata, takvi filmovi su služili kako bi se savladale traume stečene u ratu, kasnije su ti filmovi prije svega služili stvaranju nacionalnih mitova. U još kasnijim godinama bilo je i partizanskih filmova kroz kojih se čak kritiziralo tadašnje društvo.

Spomenik na Sutjesci

U socijalizmu se nije štedio novac za takve filmove na koje su onda dovlačili i mališane iz škola da ih gledaju. To jest bila ideološka propaganda, ali ipak i ti filmovi prenose vrijednosti koje su danas praktično nepoznate.

Stvaranje zajedničkih, europskih vrijednosti

Većina partizanskih filmova koji se prikazuju u Beču potječu iz nekadašnjeg Istočnog bloka, iz Jugoslavije i iz Sovjetskog Saveza. Jakša smatra da  u ovom slučaju, inače u svakom smislu „poraženi istok", ima ponuditi i nešto na što može biti ponosan.

Pri sustavnom pregledu onoga što je zajedničko svim tim filmovima - borba protiv fašizma, postavlja se pitanje da li su tek partizanski filmovi etablirali i zajedničko, europsko kino. Jakša je uvjeren kako su poslijeratne europske vrijednosti nisu tek predstavljane u tim filmovima, nego da su i djelomično stvarane:  „Partizanski filmovi nas vode u vrijeme u kojem se fašiste moglo nazvati fašistima, dok u naše vrijeme netko poput Höckea (njemački političar AfD) podnosi sudske prijave zbog toga što ga se nazvalo neonacistom", smatra Miranda Jakiša.

Za Olju Alvir nema sumnje u pozitivnu poruku tih filmova: „Oni koji u partizanskom filmu zajedno stupaju ili su zajedno u zbjegu, ne predstavljaju opasnost ili invaziju. Oni su nosioci nade i graditelji neke idealne budućnosti. Mi danas možemo profitirati od takvog viđenja na izbjegle ili na dislocirane." A takve prikaze društva u kojem su svi dobrodošli u dobu u kojem je fašistička politika ponovo u usponu, svakako je inspiracija baviti se umjetnošću koja sa nadom gleda u zajedničku budućnost, smatra Olja Alvir.

 

Preporuka uredništva