Poželjno ali i teško: useljenje u prapostojbinu Hrvatsku

S obzirom na dugotrajan negativni demografski trend Hrvatske, svaka novost vezana uz kretanje broja stanovnika prati se s pojačanim interesom. Jedna od njih je nedavno ipak ostala u sjeni, vjerojatno zbog vojnog napada Rusije na Ukrajinu. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) u Zagrebu, javno je spomenula podatak o desecima tisuća mlađih pripadnika hrvatske dijaspore u Južnoj Americi koji bi eventualno željeli doći studirati i živjeti u RH. Pritom se pozvala na novija istraživanja te ustanove.

Red veličine desetaka tisuća definitivno nije količina za podcjenjivanje, ali nameće se pitanje o temeljima i provedbi takve mogućnosti. Uostalom, o kojim je znanstvenim studijama riječ? „U ovom slučaju posrijedi je bila anketa za ukupno oko 1400 ispitanika, vezana uz jedan projekt na liniji s Europskim socijalnim fondom, te promociju gospodarskog interesa i kulturnog identiteta RH u svijetu“, rekla nam je Perić Kaselj.

Drukčija radna etika – rade sve poslove

Prije te ankete, IMIN je 2020. godine putem društvenih mreža proveo istraživanje na oko 1100 ispitanika. Ciljani profil bila je treća, četvrta i peta generacija iseljenika: „Što se tiče te populacije, u oba rada došli smo do konkretnih podataka. Na njima zasnivam tezu da bi Južna Amerika potencijalno mogla postati useljenički bazen za RH u rangu onoga što je dosad predstavljala Bosna i Hercegovina. No, uz razne specifične različitosti. Ipak, zasad u Europi radije biraju Španjolsku."

Razlog je prilično jasan – mladi potomci Hrvata u Latinskoj Americi lakše se snalaze u zemlji istoga govornog područja, i s brojnim kulturalnim sličnostima. To znači da bi prilagodba Hrvatske njihovu interesu trebala najprije krenuti od jezika.

Određeni programi u tom smjeru već postoje, npr. pri Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH. Svejedno, sudeći po slabo vidljivom efektu na demografiju, latinoameričkim bi se Hrvatima očito moralo još više približiti mogućnost učenja hrvatskog, upoznavanje s obrazovnim prilikama, laganije birokratske okolnosti, bolje smjerove na tržištu rada, itd.

„Oni često potječu iz relativno nestabilnih političkih sustava“, nastavlja ravnateljica IMIN-a, „ali u prosjeku ih dosta ima visoku stručnu spremu ili će te studirati. Imaju drukčiju radnu etiku od nas ovdje, rade sve poslove. Žale se da im hrvatski sustav još nije dovoljno izašao ususret. Državna strategija još nije ukorijenjena, premda Središnji ured obavlja značajan posao. Stoga i kroz ova istraživanja mi želimo postati dionici u kreiranju naših javnih politika."

Niti tisuću doseljenih u zadnjih 10 godina

IMIN procjenjuje oko milijun južnoameričkih potomaka Hrvata kao razmjerno visokomotiviranu skupinu za useljenje u RH. Oni su pretežno iz Argentine, Čilea, Bolivije, Perua. „Moglo bi im se ponuditi zemlju u Lici, recimo. I treba uzeti u obzir da bi došli u zamišljenu domovinu svojih predaka. Znate ono: što su roditelji htjeli zaboraviti, unuci pamte“, zaključila je Marina Perić Kaselj. Ipak, ne bi bilo dobro da im RH zagorča imaginiranu sliku njihove prapostojbine, ako se odluče doći.

Po statistici koju smo dobili iz spomenutoga Središnjeg ureda, u razdoblju od 2012. do 2020. godine doselilo ih je svega 901. Od toga je 319 njih već imalo hrvatsko državljanstvo. Redom po kvantiteti, potječu iz: Argentine, Venezuele, Urugvaja, Čilea, Ekvadora, Paragvaja, Perua, Brazila i Bolivije. No saznali smo i da Središnji ured provodi niz generalnih poticajnih mjera. Potomcima iseljenih Hrvata olakšano je stjecanje državljanstva RH, a naročito učenje hrvatskog jezika u raznim institucijama.

Izdvajamo jedan naglasak u dopisu koji smo primili iz tog ureda: „Povratak, odnosno useljavanje pojedinaca, odnosno obitelji iz hrvatskog iseljeništva u RH zahtijeva nužno i strogo individualni, osobni pristup, budući da se bitno razlikuju potrebe primjerice umirovljenika-povratnika od potreba povratnika ili useljenika s mladim obiteljima. Stoga je u Središnjem državnom uredu(...) ustrojen Ured dobrodošlice koji pruža snažnu potporu povratnicima ili useljenicima."

Pojedinačni pristup detektiran kao najprikladniji

Riječ je, doznajemo nadalje, o integracijskim procesima kroz mentoriranje i koordinaciju rješavanja individualnih potreba. Naročito je to izraženo u postupcima pri ostalim javnim tijelima na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. S druge strane, brojevi u navedenoj statistici neumoljivo kažu da sustav privlačenja useljenika još ne funkcionira efikasno, pa uočavamo još jednu tendenciju iz komunikacije sa Središnjim uredom.

Istaknuto je pritom da je u postupku povratka ili useljenja i integracije, ključna međuresorna suradnja različitih instanca vlasti u RH, kao i čvrsti horizontalni kontakti unutar njih. Procesi bi morali sistematično započinjati već u diplomatsko-konzularnoj mreži, nadovezivati se na ustanove u RH, a valjda i ne prestajati sa samim useljenjem. Ukratko, dandanas izostaje koherentan sustav koji oko toga cilja objedinjuje politiku, znanost, ekonomiju. Ako se ikad realizira, znat ćemo ga prepoznati po nekim drukčijim statistikama o useljeništvu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu