Peru: žrtve prisilne sterilizacije traže odšetu

Po nekim procjenama, između 1996. i 2000. u Peruu je više od 300.000 žena i oko 22.000 muškaraca podvrgnuto prisilnoj sterilizaciji. U većini slučajeva zahvat je obavljen bez anestezije i postoperativne brige oko pacijenata.

Taj akt državnog nasilja je bio dio takozvanog „Nacionalnog programa za reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji". Provodila ga je vlada Alberta Fujimorija (1990.-2000.) – koja ga ja propagirala kao mjeru u borbi protiv siromaštva. Iako je Međunarodni kazneni sud prisilne sterilizacije označio kao zločin protiv čovječnosti, peruansko pravosuđe te zločine još uvijek nije do kraja razjasnilo. Počiniteljima nije suđeno, a nisu ni kažnjeni.

Kasno priznanje

I tek sad, poslije više od dva desetljeća, peruanska država je konačno priznala da žrtve imaju pravo na odštetu. Na temelju te odluke, žrtve će biti uključene u program za obeštećenje žrtava unutarnjeg peruanskog sukoba, u koji su 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća bile uključene peruanske vojne snage i naoružane skupine „Svijetlih staza”, odnosno revolucionarni pokret Tupac Amaru (MRTA).

Žrtve prisilnih sterilizacija bile su žene većinom iz siromašnijih dijelova društva. Mnoge su bile indigenog porijekla. Neke od njih još nisu ni imale djecu.

Kao primjer se obično navodi slučaj Mamerite Mestanze Chavez, 33-godišnje žene na koju je između 1996. i 1998. vršen pritisak, sve dok nije pristala na sterilizaciju. Ni prije ni poslije zahvata nije dobila medicinsku pomoć, zadobila je teške ozljede i umrla od posljedica zahvata. Njen slučaj je 2003. bio dostavljen i Interameričkoj komisiji za ljudska prava (IACHR).

Peruansko državno odvjetništvo u nekoliko je navrata obustavljalo istragu, nakon čega je prosvjedovalo peruansko društvo, a i neke organizacije za zaštitu ljudskih prava. Na kraju je istraga ponovno pokrenuta, ali odgovorne osobe do danas nisu izvedene pred sud.

Pravda za žrtve

Borba protiv nekažnjavanja traje već više od desetljeća, a vode ju razni pokreti za zaštitu ljudskih prava. Članovi obitelji žrtava programa sustavne i prisilne sterilizacije i dalje traže pravdu i isplatu odšteta.

Novim se pravilom u Peruu priznaje da su ti ljudi bili žrtve "seksualnog nasilja u svim njegovim oblicima", odnosno da su sterilizacije provedene bez znanja ili suglasnosti žrtava, kaže za DW Maria Josabel Cedano, odvjetnica i direktorica organizacije za zaštitu ženskih prava „Estudio para la Defensa de los Derechos de la Mujer" (DEMUS).

To je prekretnica, važan korak u borbi za priznavanje prava žrtava, kaže ona. Iako je peruanska država već u nekoliko navrata priznala prava žrtava, u prošlosti je ipak bilo pokušaja da se sve to zakoči, kaže nam ova pravnica.

Proces protiv Fujimorija

Rocio Silva Santisteban, zastupnica lijevo-ekološkog saveza Frente Amplio u peruanskom Kongresu, za DW kaže da stranka bivšeg predsjednika Alberta Fujimorija, koja je proteklih 15 godina imala većinu u Kongresu, do danas negira postojanje oružanog sukoba u Peruu.

Bivši predsjednik, koji je tu dužnost obavljao između 1990. i 2000. - a u to vrijeme se odvijao državni program prisilnih sterilizacija - trenutno se nalazi u zatvoru. On je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od nekoliko desetljeća zbog korupcije i gaženja ljudskih prava. U okviru novog suđenja bi trebao odgovarati i za sustavnu provedbu prisilnih sterilizacija. Za 1. ožujka je planirano saslušanje, a Državno odvjetništvo će predstaviti svoju konačnu optužnicu protiv Fujimorija i nekadašnjih visokih službenika zdravstvenog sektora.

"To je mega-proces i prvo takvo suđenje u Peruu. Skoro 1.700 žrtava je tužilo peruansku državu”, kaže parlamentarna zastupnica Silva Santisteban. Radi se o važnom sudskom postupku koji bi konačno donio pravdu ženama poput Mamerite Mestance i drugih žrtava.

Žrtve se nadaju pravdi

Za Mariu Yzabel Cedano plaćanje odštete žrtvama bilo bi istovremeno i podmirivanje povijesnog duga. Država je tada odlučivala o tijelima žena, uz cinično opravdanje da se bori protiv siromaštva u zemlji: „Sve je bilo tako organizirano da se u medicinskim ustanovama morala ispuniti određena kvota po pitanju broja sterilizacija.“ A kad se kvote ne bi ispunile, nisu se plaćale ni premije.

„I tako se išlo u potragu za prikladnim ženama." Događalo se da su mlade žene, koje bi došle na pregled kod svog ginekologa, dobile tabletu za spavanje, i bez znanja i pristanka bile prisilno sterilizirane."

Razjašnjavanje te brutalne prakse u Peruu je otvorilo novo poglavlje u borbi protiv nekažnjavanja. Hoće li i kada odštete zaista biti isplaćene žrtvama i njihovim obiteljima, to je za sada još uvijek krajnje neizvjesno.