Pavelić: „Mnogi su bili protiv rata, rijetki su o tome govorili“ | Panorama | DW | 09.01.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Pavelić: „Mnogi su bili protiv rata, rijetki su o tome govorili“

Hrvatski novinar Boris Pavelić za DW govori o svojoj knjizi o ljudima koji su se u doba raspada Jugoslavije borili protiv nacionalizma. „Koliko god njihov napor izgledao neuspješan, on je vredniji nego što mislimo.“

DW: Nedavno ste objavili knjigu „Kad glave igraju" u kojoj pišete o intelektualcima iz Srbije i Hrvatske koji su u vrijeme raspada Jugoslavije učinili sve da zaštite žrtve nacionalizma, a potom ratnih zločina, a onda da o tim zločinima kažu punu istinu. Među njima su Borka Pavićević, Vesna Teršelič, novinari Feral Tribuna, Radomir Konstantinović, Drago Hedl… Podnaslov knjige je „Svijetla strana devedesetih“, ali Vaš predgovor naslovljen je „Divno gubitništvo“. Zašto?

Boris Pavelić: To je parafraza naslova romana Leonarda Cohena. Odlučio sam se za taj naslov zato što se danas čini da je napor tih ljudi zaboravljen, nedovoljno prepoznat i često potisnut u javnosti, a u isto vrijeme, vlasti i u Srbiji i u Hrvatskoj kao da su uzurpirale dostignuća tih ljudi. Naročito to vrijedi za Hrvatsku, jer su zasluge za ulazak Hrvatske u EU u najvećoj mjeri, rekao bih, baš u radu tih ljudi.

Ali danas imate na vlasti u Hrvatskoj nasljednike režima Franje Tuđmana, koji u isto vrijeme njega veličaju i tvrde da su oni zaslužni za ulazak u EU, što je veliko političko licemjerje. Oni preuzimaju zasluge ljudi o kojima sam pisao, a devedesetih su ih napadali i optuživali da su izdajnici. Nešto slično imate i u Srbiji s grotesknim predstavljanjem Vučića kao da je on nasljednik ili netko tko provodi političke ideje Zorana Đinđića, što je, rekao bih, još licemjernije.

Hannah Arendt piše da su „mračna vremena“ česta pojava u povijesti i da osvjeteljenje tada potiče od svjetlosti koje neki ljudi zrače životima i djelima. Bi li se bilo kakva vrsta analogije mogla napraviti između vaše knjige i djela Hannah Arendt?

To bi svakako bilo previše. Ali drago mi je da ste zapazili baš taj odlomak. Ja sam, naravno, to pisao bez te namjere, ali je činjenica da postoji divljenje prema ljudima koji u opasna vremena, kada to može biti i životno opasno, naprosto ne popuštaju pred strahom, uporno i plemenito, javno govore o nepravdama i o tome da bi svijet morao izgledati drugačije.

Tu naglašavam to „javno“, zato što je ključna razlika u tome možemo li smoći hrabrosti da javno kažemo što mislimo u opasnim vremenima ili da, kao što je učinila većina, svoje nezadovoljstvo zadržimo za sebe. Jer u istraživanju za ovu knjigu i iz razgovora s akterima, shvatio sam da su mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji bili protiv rata, ali su samo rijetki smogli snage da to javno kažu i djeluju uporno i dugo godina, a to su ovi koje sam opisao u knjizi. To je ono što i Hannah Arendt govori u svojoj knjizi.

Kako ste doživjeli izbor Zorana Milanovića za predsjednika?

Boris Pavelić

Boris Pavelić

Mislim da će društvena atmosfera biti relaksiranija samo utoliko što Milanović, za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, nije taj koji bi implicitno ili nekim signalima poticao nešto, on sigurno neće biti taj koji će se slikati pored ustaške zastave, neće biti taj koji će predsjednicima nacionalnih manjina pisati pismo o tome da oni ili neki drugi u Hrvatskoj vrijeđaju hrvatski narod, itd. Dakle, Milanović nije čovjek koji pothranjuje mržnju i šalje signale da je ona dopuštena.

Ali s druge strane, mi se sjećamo da se Zoran Milanović suprotstavio uspostavljanju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM.) Isto tako, znamo da je njegova vlada donijela odluku kojom je odbila optužnice za ratne zločine BiH zato što su one sadržavale neke koncepte iz presuda Haškog suda. Dakle, nisam siguran da će se politika kao takva relaksirati u mjeri da će istinski otvoriti put regionalnoj suradnji, a naročito ne rješavanju nerazriješenih problema iz ratova devedesetih godina. 

Vi ste u knjizi podsjetili da je zaslugom profesora Zorana Pusića bio organiziran skup na kojem su bili tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić, i sva tri člana Predsjedništva BiH. Napisali ste da je to bio zvjezdani trenutak poslijeratne regionalne suradnje koja se raspala kao kula od karata kada su na vlast došli Grabar-Kitarović i Vučić. Kako će se sada razvijati odnosi Hrvatske i Srbije i Hrvatske i BiH?

Očekujem situaciju da će se poslije nekog vremena moći reći – nije šija nego vrat. Sumnjam da će se odnosi Srbije i Hrvatske poboljšati na toj najvišoj razini, premda je Milanović u kampanji govorio o tome da je gospodarska suradnja između Srbije i Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije vrlo važna za sve te zemlje, da zauzima veliki dio vanjske gospodarske suradnje uopće, tako da on jest svjestan važnosti odnosa u regiji. Sigurno neće demonstrativno poput Kolinde Grabar-Kitarović tvrditi da Hrvatska mora otići s Balkana, što je jedna groteskna tvrdnja.

Ali do koje će mjere Milanović , a i Vučić, htjeti poboljšati i olakšati te odnose, nisam siguran. Činjenica je da Vučić nosi teški teret vlastitog djelovanja u devedesetim godinama, i to mu u Hrvatskoj nijedan političar, s razlogom, ne može zaboraviti.

Što se BiH tiče, isto tako mislim da neće biti velikih promjena zato što u Hrvatskoj nema relevantne političke snage koja bi zagovarala drugačiji pristup političkim problemima u toj zemlji od onoga koji zagovara HDZ BiH. Drugim riječima, mislim da će se možda dogoditi neki sastanci, neki susreti, ali da će se nešto suštinski promijeniti, ne bih rekao.

Iako je „Divno gubitništvo" naslov predgovora, ipak završavate knjigu razgovorom s Vesnom Teršelič iz organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, koja kaže da je ono što je godinama radila na trenutke djelovalo besmisleno, ali da ipak postoji naslijeđe na koje mogu biti ponosni.  Je li takav kraj knjige slučajan ili ima poruku?

Da, hvala Vam, dobro ste to zapazili. Radi se o tome da je nastojanje oko slobode i oko ljudskih prava uvijek takvo da se mora reći da je čaša do pola prazna. I to je bio jedan od razloga zbog kojih sam htio napisati knjigu o nekima od ljudi koji su obilježili najteže vrijeme borbom protiv rata i da bi se sačuvali ljudski životi. Upravo zato da se pokaže da, koliko god njihov napor izgledao neuspješan, da je on ipak nezamjenjiv, da je vredniji nego što mislimo i vrijedan svakog poštovanja, koje, nažalost, na ovim našim prostorima nikada ne dobiva.

Naprosto sam tu knjigu napisao iz osobnog i profesionalnog divljenja prema ljudima poput Staše Zajović ili Borke Pavićević i mnogih drugih koje nisam stavio u knjigu. Jer dobro znam što znači nastojanje oko istine u ovakvim društvima, pa mi je potpuno jasno da bi ljudi iz ove knjige trebali biti uzor i primjer u našim društvima, a ne, kako ih se često doživljava, čudaci i marginalci, a naročito ne veleizdajnici, izdajice, vještice, kako ih se uvijek iznova optužuje.

*Boris Pavelić rođen je 1967. u Rijeci. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinar je od 1990. godine. Radio je između ostalog za Feral Tribune, Večernji list, Glas Slavonije i Nacional. Od 2000. godine je novinar i kolumnist riječkog Novog lista. Napisao je nekoliko knjiga, među kojima je „Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune“.

Preporuka uredništva