Neuspjeh zapada u Afganistanu, Iraku, Libiji | Politika | DW | 11.07.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

izvoz demokracije

Neuspjeh zapada u Afganistanu, Iraku, Libiji

Zapadna intervencijska politika nije postigla malo samo u Afganistanu. I u Iraku i Libiji njihovi se uspjesi čine prilično skromnima.

Povlačenje NATO snaga iz Afganistana u punom je jeku. Zemlja koju napuštaju daleko je od stabilnih demokratskih odnosa; talibani kontroliraju velike dijelove zemlje. Još jednom su zapadni političari i stratezi morali shvatiti da se politička kultura regije ne može mijenjati kao na ploči za crtanje. Ono što u teoriji izgleda dobro, poput progresivnog i liberalnog afganistanskog ustava donesenog 2004. godine,  jedva da ima učinka na terenu.

Velika očekivanja

Afganistan nije jedino mjesto na kojem zapadne intervencije nisu uspjele postići svoje samonametnute ciljeve. Irak je također zemlja propalih nada, barem kad se mjeri s očekivanjima najavljenim prije američke invazije 2003. godine. "Uspostava slobodnog Iraka u srcu Bliskog istoka bit će prekretnica u globalnoj demokratskoj revoluciji", rekao je tada američki predsjednik George Bush u studenom 2003. Danas se Irak bori da bude neovisan u odnosu na svog premoćnog susjeda Irana.

Ni u Libiji se nade nisu ispunile nakon svrgavanja tadašnjeg diktatora Muammara al-Gadafija koje se dogodilo uz podršku NATO-a. Tek kada dođe do svrgavanja, "može stvarno započeti stvarni prijelaz s diktature na participativni ustavni proces", napisali su predsjednici SAD-a i Francuske, Barack Obama i Nicolas Sarkozy, kao i britanski premijer David Cameron u travnju 2011. u zajedničkom dokumentu. Ono što je uslijedilo nakon Gadafijevog pada bilo je deset godina rata. Tek u narednim godinama su se nacionalne zaraćene strane uspjele dogovoriti o ustavu i parlamentarnim izborima u prosincu 2021.

Zapadnjačke težnje i afganistanska stvarnost

Flash-Galerie Lybien Gaia Anderson

Libija - konstantno stanje građanskog rata

Koji su razlozi tih neuspjeha ili barem skromnog uspjeha u odnosu na očekivanja? Glavni je razlog tome nesklad između zahtjeva država koje interveniraju i političke stvarnosti na terenu. U svojoj "Povijesti Afganistana" Konrad Stetter koji se posvetio istraživanju mira i sukoba, skicirao je temeljne poteškoće s kojima se suočavaju zapadne države. Tu spadaju "neprijateljski prirodni prostor, sukob između ruralnog i urbanog, ekstremni partikularizam, kulturna heterogenost".

Uz to postoje različite društvene ideje pojedinih društvenih klasa. "Provođenje ljudskih prava i demokracije, kao i jednakost žena urbanom društvu čak ne idu dovoljno brzo, dok veliki dio ruralnog stanovništva smatra da su ti principi neislamski", piše Stetter. Talibani bi se stoga mogli nadati širokoj potpori, posebno u ruralnim područjima južnog Afganistana.

Tako to vidi i islamolog Stefan Weidner: "Pregovarati sada s talibanima je ravno porazu ako ste 20 godina pod zaštitom Bundeswehra učili afganistanske žene njemačkim ženskim pravima i vladavini zakona." Sveukupno, prema Weidnerovom mišljenju, zapadne države postavile su si previsoke i preutopijske ciljeve, ne samo u Afganistanu, nego i u Libiji i Iraku.

Velika ulaganja

Pogledajte video 02:57

Afganistan: bivši suradnici Bundeswehra žive u strahu

Kako bi postigle svoje ciljeve, zapadne države i međunarodne institucije uložile su ogromne svote novca, a to rade i dalje unatoč povlačenju postrojbi: virtualna donatorska konferencija za Afganistan u studenom prošle godine prikupila je ukupno oko 10,1 milijarde eura. Novac bi trebao stizati i tijekom naredne četiri godine.

Međutim, troškovi sudjelovanja u ratnim i kriznim područjima doveli su do optičke varke, kaže stručnjak za Bliski istok Daniel Gerlach, jedan od urednika časopisa "Zenith – Magazin za Orient". Od korištenih sredstava, često samo mali dio građevinske pomoći dođe do stanovništva, jer su tamo osoblje, uredi i osiguranje vrlo skupi, kaže Gerlach u intervjuu za DW. "Ako zapadni zaposlenici ili čak visoki diplomat krenu u projekt kako bi stekli dojam o njegovom toku, potrebni su oklopni konvoji i naoružani zaštitari", kaže on. Takav posjet košta po nekoliko tisuća eura dnevno.

Gospodari noći

Ova često potrebna samozaštita znači da čak i vojnici mogu svoju zaštitnu funkciju obavljati samo ograničeno u kriznim područjima poput Afganistana, nastavlja Gerlach. "To se odnosi ne samo, već posebno noću: tada su vojnici bili u svojim kampovima, a talibani u selima." Preko noći su, kako kaže Gerlach, talibani stanovnicima objasnili što očekuju od njih. Ako seljani ne ispune ta očekivanja, talibani bi jednostavno došli opet, i to s masivnijim sredstvima pritiska. "Ista je situacija bila u Iraku prije nekoliko godina. Tamo su sigurnosne snage vladale danju, a 'Islamska država' (IS) noću - s usporedivim posljedicama."

Implozija u Libiji

Ali čak i s vrlo visokim financijskim izdacima, teško se mogu savladati osnovni problemi.  U svojoj knjizi o libijskom građanskom ratu, politolog Wolfram Lacher opisuje imploziju države i poteškoće u pronalaženju partnera za razgovor. U gotovo svim gradovima postoje suparničke skupine koje neprestano stvaraju nove saveze.

Uz to, ove su skupine često teško prepoznatljive izvana. "Umjesto da izoštre svoj javni profil i razviju jasan korporativni identitet, naoružane skupine često se maskiraju neprestanim promjenama imena", kaže Lacher.

Drugim riječima: NATO je sudjelovao u svrgavanju diktatora, a da pritom nije imao pojma kako se struktura i izgradnja ove države mogu održati bez čovjeka na čelu države.

Pogrešne odluke u Iraku

Internationale Afghanistan-Konferenz auf dem Petersberg

Propali izvoz demokracije - bivši kancelar Gerghard Schröder i afganistanski predsjednik Karsai 2002.

I u Iraku su sile koje su intervenirale napravile temeljne pogreške. Nakon što je 2003. tamo umarširala "Koalicija voljnih", američki civilni upravitelj za Irak, Paul Bremer, donio je niz odluka s posljedicama. Privatizirao je državne tvrtke, raspustio stranku Ba'ath, kojom je dominirao svrgnuti diktator Sadam Hussein, i iračku vojsku. Rezultat: tisuće dotad uposlenih su osjetili ekonomske posljedice. Oni koji se nisu zaustavili na frustraciji i odbojnosti prema silama koje su intervenirale su se okrenuli džihadističkim grupama, prije svega Al Kaidi i Islamskoj državi koja je zemlju izložila valu nasilja bez presedana.

"Iračka pustolovina bi bila bolja da su je izveli odgovorni, manje ideološki akteri", kaže islamolog Weidner. Bilo bi, kako kaže, manje katastrofalno da su susjedne države bile uključene umjesto da im prijete pričama da su dio 'osovine zla'. "Na manji otpor bi naišlo da jedan dio Iračana - što znači svi koji su radili ili su na neki način morali surađivati ​​sa Sadamom - nisu bili proglašeni protivnicima", dodaje Weidner.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android