Moja Europa: Neprijatelji svih boja | Panorama | DW | 02.06.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Moja Europa: Neprijatelji svih boja

Jugoslavenski narodi su loše birali vođe i ideje. Time su zapali u tragičnu slijepu ulicu, jer su najbolja rješenja iza, a ne ispred njih. Olako su ih potrošili. Tako je bilo i sa šezdesetosmaškim naslijeđem.

Serbien Belgrad Dragoslav Dedovic (privat)

Dragoslav Dedović

Drugog lipnja 1968. na novobeogradskoj strani grada izbila je masovna tuča između brigadira radne akcije koji su imali privilegiju  prisustvovanja priredbi u domu kulture i studenata koji su htjeli u salu, ali nisu mogli jer je on bila prepuna – zbog kiše. Intervenirala je policija koja se tada zvala milicija. Ogorčeni studenti se istu večer okupljaju i polaze ka gradu u koji te noći neće stići.

Jaki policijski odredi ih zaustavljaju i brutalnom silom razbijaju – uz upotrebu vatrenog oružja. Već sljedećeg jutra mediji proglašavaju studente huliganima, da bi se ubrzo okomili na „neprijatelje svih boja". Praktično, to je mogao biti svako. Djevojke i mladići puni ideala o društvenoj pravdi suočavaju se sa stvarnim i propagandističkim nasiljem vlasti koje dodatno potiče revolt.

To je bio okidač koji će ubrzo dovesti do protesta na Beogradskom sveučilištu te do osnivanja „Crvenog univerziteta Karl Marks", koji je, u stvari bio samoupravni intelektualni forum u čijoj kuhinji su se krčkale ideje nove ljevice. One su išle od slobode tiska do bunta protiv licemjernog proklamiranja društvene pravde uz realno povećavanje nezaposlenosti i nepravde. Ukratko, protiv „crvene buržoazije". Protest protiv batinaških sirovina u uniformama prerastao je u autentičnu lijevu platformu.

Studentske demonstracije u Beogradu 3.6.1968.

Studentske demonstracije u Beogradu 3.6.1968.

Pokret

Sedam dana anarhičnih rasprava, doušničkih izvještaja, policijskog premlaćivanja, nezaboravnih nastupa umjetnika kao što je onaj glumca Steve Žigona pred pobunjenim studentima, ukidanja telefonskih veza i dotoka vode, s dramatičnim finalom u kojem Tito neočekivano javno daje uvjetnu podršku studentima, ostavili su duboki trag u životima sudionika ali i u cijeloj zemlji.

Želimir Žilnik kamerom bilježi povijesne trenutke lijevog revolta u socijalističkoj zemlji koja je sebe smatrala sistemski nadmoćnom i nad boljševičkim Istokom i nad trulim Zapadom.

Živojin Pavlović, režiser i pisac, u dnevničkim zapisima iz 1968. „Ispljuvak pun krvi", čije je prvo izdanje bilo zabranjeno, vidi pobunu kao „sposobnost morala da reagira na silu". Studenti možda nisu točno znali što žele, ali su znali što ne žele.

Posljedice

Jedan dio sudionika prosvjeda će poslije toga osjetiti na vlastitoj koži represivnu stranu Titovog režima. Tako će student iz Trebinja, koji će postati poznat kao Vlada Revolucija, svoju spremnost da povede kolege na proteste platiti uhićenjem, zatvorom, šikaniranjem na odsluženju vojnog roka i dvadesetogodišnjim egzilom u Americi. On, naravno nije bio jedini.

Jugoslavensko samoupravljanje se pokazalo kao nepogodno za brzi obračun s profesorima optuženima da su negativno utjecali na studente. Samoupravna tijela sveučilišta su naprosto izglasavala odluke suprotne partijskim željama. Jedan partijski funkcionar će reći da je Titovim partizanima trebalo četiri godine da pobijede u ratu, a da državi u slučaju profesora treba sedam godina da ih izbaci s fakulteta. Ali su naposljetku bili izbačeni.

Što je tko dobio?

Ono što su studenti htjeli i ono što su – osim batina – zaista dobili bitno se razlikuje. Cenzura protiv koje su protestirali se u godinama koje su uslijedile – pojačala.

„Crni val" jugoslavenske književnosti i filma bio je izložen stalnoj prismotri, javnom pljuvanju koje su provodili ideološki pravovjernici i – zabranama.

Otklon od ekonomske liberalizacije povećao je jugoslavensku glad za kreditima. Socijalni mir „na pumpu" dovest će do sukoba oko preraspodjele zarađenog. A time i do preinačavanja strukturnih problema polu-socijalizma u međunacionalne sukobe.

Radnici su po zahtjevima studenata dobili pravo na minimalni dohodak i tako postali možda jedina društvena grupa koja je zaista profitirala od protesta u kojem nije sudjelovala. Da ironija bude veća, danas se zna da su po tvornicama oko Beograda preventivno formirani odredi za razbijanje demonstracija. Dio radništva je očito bio spreman obračunati se s vlastitom studentskom avangardom.

Razbijanje nove ljevice

Josip Broz Tito (picture-alliance/CTK Photo/J. Rublic)

Tito će sve srediti...

Nova ljevica za koju su poslije smislili etiketu 'anarho-liberali' (poprilično točan naziv jer je u središtu pažnje bila autonomija pojedinca, zahtjev za njegov slobodan razvoj u socijalno pravednom društvu) dobila je ubrzo konkurenciju nacionalnih pokreta, prije svega u Hrvatskoj i na Kosovu.

Nebojša Popov, jedan od uklonjenih intelektualaca u čistkama poslije 1968., bio je možda ponajbolji analitičar jugoslavenskih društvenih sukoba. On je za života opisao mehanizam drobljenja nove šezdesetosmaške ljevice u komunističko-nacionalističkom žrvnju. Novu ljevicu napadaju i režim i novi nacionalisti. Složno zajednički tuku kozmopolitskog neprijatelja.

Tek kada Maspok u Hrvatskoj dovede u pitanje komunistički monopol vlasti, vlastodršci ga razbijaju. Ali neke njegove ideje ugrađuju u Ustav iz 1974. Umjesto slobodnog pojedinca u pravednom društvu pravda se definira kao ravnopravnost republika, naroda i narodnosti. Ljudsko dostojanstvo je moguće samo kao izvedenica iz kolektivne autonomije.

Jugoslavenski etatizam se pretvara u policentrični grozd etatizama, regionalna i nacionalna emancipacija na socijalistički način proizvodi konfederalni sustav konkurencije novih poludržavnih entiteta.

Staljinistička desnica

Tako su neostaljinistička desnica na silaznoj putanji i nacionalisti na uzlaznoj pronašli točku dodira iz koje je bilo moguće marginaliziranje svakog šezdesetosmaškog napora da se naglasak prebaci na socijalnu emancipaciju pojedinca kao preduvjet slobode za sve.

Nebojša Popov je svojedobno uočio kolosalnu ironiju u činjenici „da se stara ljevica (u stvari staljinistička desnica), inače glavni grobar nove ljevice, i danas smatra za nekakvu ljevicu". Isto se može reći i za populiste proistekle iz Miloševićevog šinjela. Nacionalni socijalisti su svojim „lijevim desničarenjem" na duže razdoblje unaprijed prokazali svaku lijevu alternativu.

Laž djedova

Šezdesetosmaško nasljeđe je marginalizirano represijom u socijalizmu, ali potpuno devastirano tek u pobjedonosnom pohodu nacionalizma, koji je u Srbiji dodatno imao kvazisocijalističku ikonografiju.

Milovan Đilas, demokrat i robijaš pod vlašću svog nekadašnjeg suborca Tita, suho je konstatirao još za vrijeme Jugoslavije da će posljednji izlaz socijalizma biti nacionalizam. Bio je u pravu.

Devedesetih su, da parafraziram Žarka Puhovskog, ljudi između državne laži i laži svojih djedova izabrali ovo drugo. Jugoslavija u nestanku se nije demokratizirala nego svela na plemena.

Poslednji Mohikanci

 Studentenbewegung 1968 (picture-alliance/dpa/UPI)

Međunarodni duh šesdesetosmaškog pokreta: studenti u Londonu

Jugoslavenski šezdesetosmaši su imali onaj isti registar nada kao i njihovi vršnjaci iz svijeta – san o socijalnoj pravdi, miru, svjetskoj solidarnosti. Umjesto toga dobili su ratnu apokalipsu, u kojoj su im u kosovskom finalu bombe slali i neki njihovi bivši zapadni istomišljenici.

Preživjeli su i poratnu pljačku i potpuno karikiranje demokratskih načela. Neki su stranu promijenili još sedamdesetih, postajući doušnici, funkcionari ili karijeristi. Neki su osamdesetih otkrili naciju kao posljednju utopiju. Neki su se dvijetisućitih preobratili u neoliberale ili tradicionaliste.

Rijetki su ostali vjerni čuvari sjećanja na trenutke kada je jedan dio društva usprkos nasilnosti većine pokušao artikulirati alternativu. Istinski šezdesetosmaši su bili organski dio difuznog svjetskog pokreta, za razliku od današnjih deklarativnih post-jugoslavenskih Europljana čiji se internacionalizam zasniva na odluci da formalno ispune obaveze za učlanjenje u elitni klub.

Osamdesete – fantomi slobode

Ti lipanjski dani 1968. u kojima se jedan sukob pretvorio u revolt, a revolt u pokret, nisu se kasnije uspjeli nametnuti kao realna i održiva alternativa rigidnom titoizmu i još rigidnijim šovinizmima.

Ali bez njih ne bi postojale osamdesete s nevjerojatnim rasponom kontra-kulturnih fenomena, sa svim prevedenim knjigama Frankfurtske škole, zapadnih kritičkih umova kao i istočnoeuropskih disidenata, s YU rockom kao raskošnom labudovom pjesmom umiruće zemlje.

Jugoslavenski narodi su u prijelomnim trenucima loše birali svoje vođe i opcije. Time su zapali u tragičnu slijepu ulicu jer su najbolja rešenja iza, a ne ispred njih. Olako su ih potrošili.

Na razvalinama Jugoslavije šezdesetosmaško naslijeđe ipak valja promatrati kao vrstu stalnog prijedloga za razmišljanje svima kojima populistički ili dogmatski odgovori nisu dovoljni i koji ne pristaju na svijet bez alternativa.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.