Moja Europa: Ljudi su uvjereni da tako mora biti | Panorama | DW | 23.09.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Moja Europa: Ljudi su uvjereni da tako mora biti

Novinarke DW-a Elona Elezi iz Tirane i Sanja Kljajić iz Novog Sada zajednički su nedavno obišle jug Srbije i sjever Kosova i razgovarale sa stotinama ljudi. Naišle su na podijeljena mjesta i podijeljena društva.

Sanja Kljajić: Narod se prilagođava – kao lutke na navijanje

„Pazi se", „Budi oprezna", „Vodi računa", govorili su, što prijatelji, što obitelj uoči odlaska na jug. Nema razloga za brigu, uporno sam im ponavljala. Par stotina kilometara dalje od Vojvodine, što može biti toliko drugačije? Sve osim ljudi, ispostavilo se. Drugačija je kultura, drugačiji je odgoj, drugačiji su jezici. Samo su ljudi isti – mali balkanski, tužni, ojađeni.

Već je na ulasku u Preševo, na krajnjem jugu Srbije, bilo jasno da to sa Srbijom nema mnogo veze. Tamo se srpski jezik može naći još samo na službenim tablama, kladionicama i po kojim starim zanatskim radnjama čija su imena još iz doba Juge ostala ispisana na oba jezika. Po buticima duge haljine i marame, iz kafića albanski folk. U pekari pokušavam pitati je li pita sa sirom ili mesom, ali me djevojka promatra zbunjeno. „Sa sirom", dobacuje jedan čovjek iz reda, a ja se ljubazno zahvaljujem. Elona mi pomaže da se sporazumijem oko plaćanja.

Shvaćam koliko o životu tamo ništa ne znam kad mi u prodavaonici higijenske uloške zapakiraju u novine da ne vidi svijet što sam grješna kupila. U Vojvodini to nisam vidjela godinama i mislila sam da smo barem taj nivo emancipacije dostigli. Nismo, postaje mi jasno i kad po kafićima vidim samo muškarce. Shvaćam to i kad ne možemo naći nijednu ženu za anketu.

Društva podijeljena po rodu, društva podijeljena po religiji, društva podijeljena po jeziku, društva podijeljena zbog povijesti. U Preševskoj dolini, kažu, albanska sela su na zapadu prema Kosovu, a srpska sela su na istoku prema Srbiji. Granice nema, ali pokazuju nam interne mape na kojima granica postoji.

Nema granice ni u Mitrovici, ali most preko Ibra stoji kao avet od koje svi bježe. Što bi se miješali, kažu, što će im to, zašto sebi stvarati probleme. Političari jedan dan dogovore integraciju, sutradan već otkazuju sastanke. A narod se prilagođava – te harmoniji, te sukobu, kao lutke na navijanje.

A s obje strane ona ista poznata izmučena lica – od sukoba, od politike. Samo priželjkuju rješenje. Kod jednih euforija zbog najava da bi se mogli pripojiti Kosovu, kod drugih što bi se mogli od Kosova odvojiti. Što će im to donijeti? Bolji život, kažu. Sreću, zdravlje, čak ljubav, kaže jedna starija gospođa. Jednako ponosni na svoje lidere.

S obje strane izmučeni od neimaštine. U Slavujevcu, srpskom selu na granici s Makedonijom, žena kaže sretno da sad ima sve, kad je samo još sobicu za djecu izgradila. U Preševu kažu ima posla, rade ljudi u školama, rade u općini. Teško je valjda i sanjariti kad te je život u političkoj hajdučiji uvjerio da ne može drugačije.

Sanja Kljajic und Elona Elezi (DW)

Sanja Kljajić i Elona Elezi zajedno su obišle jug Srbije i sjever Kosova

Elona Elezi: Ljudi umorni od politike i barikada

Put s Kosova u susjednu Preševsku dolinu vodi zaobilaznicom – 140 kilometara kroz Makedoniju. To je bilo prvo što sam shvatila kada sam planirala svoje prvo putovanje u srpske općine gdje ogromnu većinu stanovništva čine Albanci. Razlog je bio jednostavan. U Preševo nisam smjela putovati kroz granično mjesto Gnjilane, jer Srbija ne priznaje Kosovo kao državu i njegove granice ne smatra legalnima. Tako bi i moj prelazak granice tamo važio kao ilegalan.

Na srpsko-makedonskoj granici prvi izazov je bio policajac čije se lice smrklo kada je ugledao moju albansku putovnicu. Najprije je upitao kuda hoću ići, a onda su uslijedila i druga pitanja: s kim ću se viđati, što ću tamo raditi. Rekla sam da ću se sastati s kolegicom iz Novog Sada. Izgleda da ga je najviše zbunila činjenica da jedna albanska državljanka putuje u Preševsku dolinu da bi se tamo srela s jednom državljankom Srbije.

Bila sam tamo da bih izvještavala. Radilo se o vrhuncu rasprave o razmjeni teritorija ili korekciji granice između Kosova i Srbije. Tih dana nije bilo jasno o čemu su vlade uopće razgovarale. Možda je još uvijek tako...

Među svim stanicama koje smo kolegica Sanja Kljajić i ja obišle, razgovarajući sa stotinama ljudi i vodeći bezbrojne intervjue, grad Preševo i most u Mitrovici na Kosovu bili su najupečatljiviji.

Preševo – jer je to grad koji je pao u zaborav, a nada se da će jednog dana biti pripojen Kosovu. Među mnogim idealistima i sanjarima, srela sam i jednog koji drukčije misli. Valon Arifi je aktivist za ljudska prava, i on ne vjeruje da države koje se razgraničavaju po etničkoj osnovi mogu biti uspješne. Različiti narodi u jednoj državi predstavljaju bogatstvo te zemlje čak iako su međusobno posvađani, kaže.

U Preševu sam srela mnoge ljude koji su se čudili zato što naručujem na albanskom, a Sanja – na srpskom. Jednog dana to je upalo u oči kćerki prodavačice u jednoj samoposluzi. „Gle, mama, rekla je začuđena djevojčica, jedna govori albanski, a druga srpski, a jedna s drugom razgovaraju na engleskom." Njeno čuđenje mi je ostalo u sjećanju.

Na sjeveru Kosova sam vidjela dva svijeta razdvojena jednim mostom. Kada se iz Južne Mitrovice prelazi u Sjevernu, vidi se da tu riječ „granica" može istovremeno imati i najveće i najmanje značenje.

Prelazak mosta je prijelaz između dvije totalno različite kulture, dva mentaliteta i jezika. No, oni ovdje već godinama žive zajedno, iako ih je politika podijelila u dva ekstrema. Ljudi su ovdje, posebno mlađe generacije, umorni od politike, od mostova, barikada, debata koje nazivaju beskorisnima, od oblaka dima iz kojih se nikada ne pojavljuje nikakvo rješenje.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic