Strah u podijeljenoj Mitrovici | Politika | DW | 08.09.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Strah u podijeljenoj Mitrovici

Reporterke DW-a su razgovarale s dvije mlade aktivistkinje iz dva dijela Mitrovice, Srpkinjom i Albankom. Ali su zamoljene da im ne objave imena. Strah postoji zbog svega. Već i zbog riječi.

Što je za Andrića bila spona među ljudima, u Mitrovici je mesto razgraničenja. Most na Ibru koji "spaja" južnu i sjevernu Mitrovicu mještani rijetko koriste. Kažu, samo kad baš moraju. S obje strane mosta - pješačke zone, na jednom spomenik knezu Lazaru, na drugom Isi Boljetincu.

Kao da ni ta linija razgraničenja nije dovoljno vidljiva, sjevernu stranu odvaja i montažna ograda. Mještani kažu da je službeno obrazloženje da je ograda tu zbog radova, ali nigdje niti radnika, niti strojeva.

Dvije mlade aktivistkinje – jedna sa sjevera, druga s juga – ipak pokušavaju živjeti andrićevski. U kultnom prostoru Galerije Akvarijus ispijaju kave i razglabaju o politici, bez zadrške u kritici onih na sjeveru, onih na jugu i onih na zapadu.

"Pregovori u Bruxellesu su došli do trenutka kada je nužan kompromis ukoliko se od Srbije očekuje da prizna Kosovo, a to znači ili razmjena teritorija ili neka vrste autonomije za Srbe na sjeveru. Kako ja vidim stvari, sada je pitanje što je od to dvoje prihvatljivije za kosovske Albance", kaže aktivistkinja sa sjevera.

Nju ćemo ovdje zvati Dragana, a njezinu kolegicu s južne strane Ibra Tefta, jer čak i one, koje se u svojim zajednicama snažno bore protiv nepravde, u javnosti nerado govore. Nisu, kažu, u pitanju samo one i njihova sigurnost i radna mjesta, već i njihove obitelji i prijatelji. Zato većina mještana od medija zazire i u tajnosti bije svoje bitke s administracijom, susjedima, sunarodnjacima.

"Stvar je vrlo komplicirana i osjetljiva za obje strane, ali mislim da albanska strana ne bi željela podjelu, da bi reakcija na to bila masovna i da ne bi prošlo bez nasilja", kaže Tefta u razgovoru s kolegicom i prijateljicom sa sjevera.

"A što se tiče autonomije, u albanskoj kosovskoj javnosti postoji dojam, koji ima uporište u zakonodavnom okviru, da Srbi već imaju široku autonomiju u usporedbi s drugim manjinama. Međutim, kad govorimo o implementaciji, onda smo vrlo daleko od onoga što je na papiru", dodaje ona.

"Zato mi se i činilo da, kad su predsjednici iznijeli ovu ideju o podjeli, da je to u stvari bio pokušaj da se zastraši kosovska populacija, da kosovski Albanci pomisle da je bolje da se osnuje Zajednica srpskih općina nego da se provede razmjena teritorija", nastavlja Dragana.

"A to tog momenta smo i došli upravo zbog percepcije da Srbi već imaju tolika prava i nerazumijevanja što bi zapravo bila ta Zajednica – da bi bez obzira na to koja bi bila njezina ovlaštenja ZSO i dalje bila kosovska institucija. A pošto to nije bilo prihvatljivo, sad je podjela na stolu", kaže Dragana.

Ograda je navodno zbog radova - ali nitko ništa ne radi

Ograda je navodno zbog radova - ali nitko ništa ne radi

Pomirenje od ljudi, ne od institucija

Bez obzira na sve igrokaze ovih dana, obje su uvjerene da će do rješenja ipak doći. Između ostalog, zato što obojica aktualnih predsjednika imaju mandat da to naprave. "Pitanje Kosova mora biti riješeno na obostrano dobro, jer ukoliko ostanemo u ovoj situaciji, Kosovo će se suočiti s blokadama u svim segmentima – i u eurointegracijama i u NATO-integracijama, u svakom segmentu vanjske politike Kosovo će biti zaglavljeno, što će dovesti do porasta frustracije u društvu, a moj strah je da će se ta frustracija izliti na kosovske Srbe. Tako da je situacija bez sporazuma jednako zastrašujuća kao i nasilje koje može proizići iz teritorijalne razmjene", strahuje Dragana.

"Manje me brine što će biti s eurointegracijama", nadovezuje se Tefta. "Više mislim da moramo pronaći rješenje zbog nas, zbog ljudi, kako bi reforme mogle početi, kako bi integracija ljudi i zajednica zaista mogla početi, jer ovdje nitko nije integriran", kaže Tefta.

"Tako je, provedene su samo administrativne integracije, pa čak ni to u potpunosti. A ljudi žive ne jedni s drugima, nego jedni pored drugih. Vrlo su rijetka prijateljstva, uglavnom su to dobri kolegijalni odnosi. Pa čak i oni koji su rođeni poslije rata se upoznaju kroz projekte nevladinih organizacija. Nema aktivnosti gdje bismo se mi mogle spontano upoznati", dodaje Dragana.

Integracije su, kažu, dogovorene na političkom nivou i jednostavno date ljudima, a taj mehanizam u praksi ne donosi rezultate. "Most je odličan primjer za to. Mogherini i ekipa su donijeli odluku da sjeverna i južna Mitrovica trebaju otvoriti most, ali to je nešto što bi trebali ostaviti gradonačelnicima i ljudima, da oni kažu, evo mi smo sad OK s tim, otvorite most.Čak je i tempo našeg pomirenja diktiran od strane međunarodne zajednice i ljudi koji ne razumiju zamrznuti konflikt koji ovdje imamo", indisponirano nastavlja Dragana.

Most u Mitrovici koji ne spaja

Most u Mitrovici koji ne spaja

Zarobljena budućnost

Gdje su u tome one i njihovi planovi? Zarobljeni u konfliktu i političkom igrokazu. "Dugoročno sam odlučila samo živjeti", kaže Tefta. "Nedostaje mi malo normalnosti. Rođena sam i živim ovdje cijelog života i onda postaneš vrlo umoran, jer mi smo vrlo mlade i ne bismo trebale ovoliko diskutirati i tražiti rješenja za sva ta komplicirana pitanja. Stvarno želim malo disati", kaže Tefta.

Najviše ih muči neizvjesnost svakog novog dana. "Ne znaš što će se sutra dogoditi. Prilagodiš se jednoj situaciji, onda se nešto drugo dogodi, pa se prilagođavaš tome. Onda u jednom momentu postane svega previše, pa prestaneš i reagirati i počneš normalizirati stvari, a to je trenutak kad vam više ništa ne može privući pozornost."

I Dragani je poznat taj osjećaj. "Da, da, toliko dugo već gledamo odvratno ponašanje političara da je to postalo potpuno normalno i ništa te više ne može iznenaditi. Imaš osjećaj da bi ti se to trebalo zgaditi, ali nemaš više energije ni za to", nastavlja Dragana.

Kada se na to sve dodaju još nezaposlenost i problemi s kojima se ljudi suočavaju na dnevnoj razini, prevagne potpuna nezainteresiranost sugrađana s kojom se stalno bore. "I onda ljudi samo žele napustiti Kosovo i otići u Švedsku, recimo", kaže Tefta. "Stvarno mislim da bi nas trebalo nagraditi nečim za sve što proživljavamo. Evo trajnom vizom! Dali ste toliko mnogo energije i zaslužujete vizu", dodaje Tefta kroz osmjeh, a Dragana je podržava.

"Slažem se, zagovarajmo to!" "Napišimo projekt!" Završavaju kavu smijući se i odlaze – svaka na svoju stranu mosta.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic