Migrantska politika EU-a: 2020. nije 2015. | Politika | DW | 08.03.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Migrantska politika EU-a: 2020. nije 2015.

Na tursko-grčkoj granici se ulogorilo na tisuće migranata koji žele u Europsku uniju. 2015. je u jednom kratkom razdoblju bilo moguće doći do Njemačke. Zašto je situacija sada ipak drugačija?

„Mi to možemo!", glasio je slogan njemačke kancelarke Angele Merkel iz kolovoza 2015. Kratko nakon toga je Njemačka na nekoliko tjedana otvorila svoje granice što je omogućilo masovni dolazak izbjeglica, migranata i tražitelja azila preko Mađarske, Austrije i tzv. Balkanske rute.

Kritiku da je u zemlju pustila stotine tisuća neregistriranih osoba Merkel je još nekoliko dana kasnije odlučno odbacila riječima: "Ako se sada još moramo ispričavati zbog toga što smo u nuždi pokazali humano lice, onda ovo više nije moja zemlja."

Danas je ton potpuno drugačiji. Njemačka vlada je jasno dala do znanja da se događaji iz 2015., kada je u Njemačku pristiglo oko 900.000 migranata, više ne smiju ponoviti. "Gubitak kontrole" se više ne smije ponoviti, kaže kancelarka trezveno danas.Govoreći o tisućama migranata koji čekaju na tursko-grčkoj granici Merkel koristi pojmove poput  "slijepe ulice"."Kritičnu situaciju" kao 2015. kada su usred ljeta tisuće čekale na kolodvoru u Budimpešti, kancelarka više ne vidi.

2020. nije 2015. ili možda ipak je?

Što se promijenilo u ovih pet godina? Europska unija danas mnogo više energije ulaže u zaštitu vanjskih granica. Predsjednici država i vlada zemalja članica su uvijek iznova ponavljali kako je zaštita vanjskih granica prioritet. Na jednom samitu 2018. je zatvaranje granica čak uvršteno u ciljeve zajedničke migrantske politike. Zbog toga je i hermetičko zatvaranje grčke granice samo posljedica ovih zaključaka.

Angela Merkel

"Mi to možemo!" je stvar prošlosti

Predsjednik Zastupničkog kluba pučana u Europskom parlamentu Manfred Weber i upotrebu suzavca protiv najupornijih smatra opravdanom. "Vanjska granica mora biti zaštićena", rekao je Weber za njemački javni servis ARD. Kada migranti policiju napadaju kamenjem, tada je i upotreba suzavca opravdana. Za Webera je glavni krivac ionako turski predsjednik Redzep Erdogan koji migrante autobusima doprema do granice.

Tu postoje paralele s 2015. kada je mađarski premijer Viktor Orban također autobusima izbjeglice dopremao do mađarsko-austrijske granice čime je pojačao pritisak na Austriju i Njemačku. 2020. isto radi Erdogan koji migrante zloupotrebljava kao političko sredstvo prisile.

No danas je zaštita granica na prvom mjestu. Grčka razmišlja o tomu da suspendira pravo na azil na neko vrijeme što je Ured za izbjeglice Ujedinjenih naroda odmah kritizirao.

Dogovor o reformama nije na vidiku

Na ljeto 2015. su članice EU-a većinom donijele odluku o provizornim kvotama izbjeglica po zemljama EU-a. No ovaj dogovor nikada nije zaživio. Mađarska i još neke članice su bile protiv. Pet godina kasnije je jasno da je većina unutar EU-a protiv trajne regulacije kvota, kako to traže zemlje poput Italije i Grčke koje se prve nalaze na udaru migrantskih valova.

Pogledajte video 05:48

Afganistanske izbjeglice u Turskoj - nepoželjne i zaboravljene

Još 2015. je trebao bti reformiran tzv. Dublinski sustav koji nalaže da je za migranta odgovorna ona zemlja u kojoj je migrant prvo stupio na tlo Europske unije. Tada je i kancelarka "ignorirala" Dublin. Danas je ovaj sustav u detaljima preciziran ali se u osnovi ništa nije promijenilo.

Zato je za sve one koji stupe na grčko tlo, bilo preko kopna ili mora, odgovorna Grčka. Ova zemlja je već godinama, te posebno sada, preopterećena brojem migranata. No podjela ovih migranata na ostatak Europske unije za ostale članice ne dolazi u obzir. "To nije grčki nego europski problem", kaže predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.

To zvuči malo isprazno ako se u obzir uzme svakodnevna politika EU-a posljednjih pet godina. Svi prijedlozi Komisije za promjene pravila o azilu, kao i u sustavu podjele migranata ili Dublinskim pravilima su zemlje članice odbacile. Ovaj stav nisu promijenile ni potresne slike iz izbjegličkih kampova na grčko-makedonskoj granici ili iz francuskog Calaisa.

Zastrašiti i odbaciti

„Moramo prihvatiti činjenicu da građani ne žele prihvatiti nove izbjeglice ili migrante", rekao je još prije par godina jedan visokopozicionirani njemački političar tijekom povjerljivih razgovora s novinarima u Bruxellesu. To je žalosno ali istinito i političari se moraju ravnati prema toj činjenici.

To ne vrijedi samo za Njemačku nego i za velike dijelove Europske unije. Izborni uspjesi desnih i desno-populističkih stranaka posljednjih godina diljem EU-a potvrđuju ovu tezu. Kao i 2015. i 2020. se EU-članice trude problem migranata prebaciti na druge.

Smještaj Idomeni na sjeveru Grčke

Smještaj Idomeni na sjeveru Grčke

Grčka, Hrvatska, Slovenija, Italija, Mađarska i Austrija su 2015. pridošlice samo propustile dalje, prema sjeverozapadu iako je to značilo jasno kršenje Dublinskih pravila. Otada je mnogo toga učinjeno da se poboljša sustav registracije migranata u članicama. No i to funkcionira samo djelomično. Prema EU statistikama su Njemačka i Francuska u trećem kvartalu 2019. bile zemlje s najviše podnesenih zahtjeva za azilom od strane migranata iz Sirije, Afganistana i po najnovijem i Venezuele. Samo u Njemačkoj ih je bilo 35.000. Svi ti podnositelji zahtjeva su prije toga morali proći kroz neku EU zemlju koja je za njih u stvari odgovorna.

Između 2015. i 2020. EU je razvio mnoge modele kako da odluku o azilu prebaci izvan svojih granica, u centre u sjevernoj Africi ili u europskim lukama. Ništa od toga nije realizirano. Ostvaren je samo "deal" s Turskom koji Bruxelles i europske porezne obveznike stoji šest milijardi eura i prema kojem bi Turska izbjeglice trebala zaustaviti na put prema EU-u.

Ovaj sustav zastrašivanja je, što se EU-a tiče, do prije nekoliko dana funkcionirao dobro. No što sad kada je turski predsjednik Erdogan očito odlučio ne držati se dogovora? Potrebni su brzi i odlučni potezi, poput onog kancelarke Merkel iz ljeta 2015.