Licemjerni EU

To više nije zvučalo samo kao prijetnja: način na koji se Bosna i Hercegovina odnosi prema migrantima i izbjeglicama mogao bi imati negativne posljedice za tu zemlju u njezinim naporima da jednog dana postane članica Europske unije, rekao je glasnogovornik Europske komisije prije nekoliko dana.

On je pritom aludirao na slike koje su se nešto prije Božića mogle vidjeti na vijestima širom EU-a: zapaljeni šatori, muškarci u plastičnim papučama ogrnuti pokrivačima koji stoje u snijegu, provizorni kampovi koje su sami izgradili usred šume. Tek kada je izbjeglički kamp Lipa, koji se nalazi odmah pored hrvatske granice, prvo evakuiran, a onda i spaljen, ponovo je izašlo na vidjelo ono što je tamo godinama ključalo.

Od kada su države EU-a, recimo Mađarska, postavile žičane ograde na svojim granicama, migranti i izbjeglice traže nove rute. Mnogi pokušavaju preko Bosne i Hercegovine stići do Europske unije.

Bez zajedničke politike azila

Europska unija ima pravo kada kritizira tu balkansku državu zbog njezinog disfunkcionalnog političkog sustava. Isto to čine i lokalne vlasti Unsko-sanske županije, u kojoj se nalazi kamp Lipa, kada govore da ih je vlada u Sarajevu ostavila da se sami nose s migrantskim pitanjem.

Ako pitate odgovorne u EU-u u kojoj mjeri bi Unija morala preuzeti odgovornost, onda odgovori zvuče poput spomenute izjave glasnogovornika: ne gura EU migrante Bosni i Hercegovini. Ili ovako: da, pomaže se, stavlja se novac na raspolaganje.

Prema Europskoj komisiji, od 2018. se u Bosnu i Hercegovinu slilo 88 milijuna eura, kako bi se na licu mjesta rješavala situacija. Pa ipak je licemjerno kada Europska komisija i države članice upiru prstom u Bosnu i Hercegovinu, jer one same već godinama ne uspijevaju se dogovoriti o zajedničkoj politici azila i migracije. Na nekim mjestima u EU-u nije ništa bolje nego u kampu Lipa. Na primjer u Kara Tepi, novom kampu na grčkom otoku Lezbosu.

Tolerirano nasilje na vanjskim granicama

Jedan jedini aspekt migracijske politike u kojem su države EU-a jedinstvene jest: vanjske granice Unije moraju se zaštititi kako bi što je moguće manje migranata i izbjeglica ušlo na teritorij EU-a.

A kako bi se taj cilj što je moguće bolje i postigao, neke države posežu za ilegalnim mjerama, poput pushbackova – ilegalnog protjerivanja. To je brutalno i ponižavajuće. Riječ je na primjer o Grčkoj, kako je pokazalo i jedno istraživanje DW-a. A i Hrvatskoj. To da mnoge migrante hrvatska granična policija nasilno vraća nazad, potkrada i otima im odjeću, ne potvrđuju samo oni sami, već i lokalne vlasti i nevladine organizacije.

Istina je također da mnogi mladi muškarci u kampu Lipa vjerojatno nemaju pravo na azil u Europskoj uniji. Ako s njima razgovarate, saznat ćete da dolaze jer žele pobjeći od beznadne ekonomske situacije u njihovim domovinama i zato što se nadaju da u EU-u imaju više šansi za bolji život.

Povratak nije opcija

Mnogi od njih već su pokušali predati zahtjev za azil u EU-u, ali su odbijeni i žele pokušati još jedanput. Jer, povratak, pogotovu ako niste uspjeli, često za njih nije opcija.

Usprkos tome licemjerno je kada se EU predstavlja kao (jedina) zaštitnica ljudskih prava i istovremeno tolerira da se ljude nasiljem na vanjskim granicama odvraćaju od toga da predaju zahtjev za azil u nekoj od zemalja EU-a – a to je pravo koje ima svatko tko dođe na granicu.

Isto tako je licemjerno da se na Bosnu i Hercegovinu prebacuje sva odgovornost i uvijek iznova ukazuje na debele novčanike EU-a koji će na licu mjesta riješiti probleme. Ljudi u Lipi ne žele ostati u Bosni i Hercegovini. Oni žele u EU. A mnogi će po tko zna koji put pokušati, ma što god im prijetilo – nasilje na ruti ili nova protjerivanja.

Europska unija im duguje barem jedno: politiku azila i migracije koja će biti vrijedna tog imena. A ne da se oslanja na premlaćivanje mladih muškaraca na granicama, kako bi se druge u njihovim domovinama odvratilo od istog tog puta.