Križ iza pancirnog zaklona  | Politika | DW | 06.09.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Mišljenje

Križ iza pancirnog zaklona 

Đukanoviću je u nedjelju bilo nedovoljno krvi, nedovoljno kamera, nedovoljno dokaza da je Crna Gora okupirana, pa da je on, vrhovni Crnogorac, opet povede u slobodu i neovisnost, komentira novinar DW-a Dragoslav Dedović.

Što se u nedjelju dogodilo na Cetinju? Svakako, ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Ovo je jedini iskaz oko kojeg će se složiti protivnici ili pobornici ustoličenja, crnogorski i srpski nacionalisti, zapadni i istočni dopisnici i diplomati.

I tu je kraj konsenzusu. Ono što je za predsjednika države Milu Đukanovića bio „helikopterski desant“ i „nasilno ustoličenje“, za pravoslavne vjernike je bio čin koji im jamči crnogorski Ustav. Posezanje za vojnim žargonom – desant je prebacivanje trupa iza neprijateljskih redova – pokazuje da je Đukanovićeva propagandna imaginacija ovaj događaj preinačila u ratni sukob.

Bilo je i nasilja. Mislite da svi znaju tko je koga provocirao, tko je primjenjivao primjerenu, a tko neprimjerenu silu? To ovisi od subjektivno-ideoloških naočala. Dok članovi i simpatizeri Đukanovićeve stranke zborno mantraju o nerazmjernoj upotrebi sile, premijer Zdravko Krivokapić govori o „pokušaju terorističkih akcija“ predsjednikovih političkih aktivista.

Potpredsjednik vlade Dritan Abazović objavio je na društvenim mrežama snimku na kojoj se vidi Veselin Veljović (bivši glavni policajac Crne Gore, a sada savjetnik predsjednika Mila Đukanovića), kako nasrće na svoje bivše podčinjene na radnom zadatku. Tko zna kakva će postfaktička smicalica ispasti i od toga, samo da se depeesovski propagandisti malo preslože.

Jedni evidentiraju da je tokom policijske intervencije lakše ozlijeđen bivši predsjednik crnogorske Skupštine Ranko Krivokapić, ali nekako previđaju napade na kolege iz novinarskog tima N1.

Prosvjednik na prilazu Cetinju

Prosvjednik na prilazu Cetinju

Mediji, od regionalnih do svjetskih, su posebna priča. Dok njemački radio Deutschlandfunk koristi formulaciju „više stotina" demonstranata, međunarodni medijski koncern sa sjedištem u Sarajevu radije bira formulaciju „veliki broj građana“.

U jednom zapadnom listu je moguće pročitati analizu zbivanja u kojoj se ne spominju ni Milo Đukanović kao mozak cetinjske operacije, niti bivši predsjednik Filip Vujanović koji posjećuje aktiviste na barikadama pred Cetinjem, ni specijalni tužitelj Milivoje Katnić – s gas-maskom na Cetinju, ali ne na policijskoj strani. Ti akteri naprosto – ne postoje. Na jednoj strani vlada i crkva, na drugoj strani – građani.

Sve ono što prorežimski mediji u Beogradu trabunjaju, biva „uravnoteženo“ jednostranošću drugih medija koji drže stranu Đukanoviću – kao da je on predsjednik kojeg su oni osobno birali.

Za Vučićeve papagaje sve je samo neka vrsta zavjere protiv Srba i Srbije. Za medije antivučićevskog refleksa, sve je samo velikosrpska zavjera protiv crnogorske državnosti. Nije li zajednički nazivnik ovih navodno oprečnih pogleda na svijet – paranoidna projekcija koja ne dozvoljava stvarno kritičko preispitivanje?

Dvostruka mjerila su postala opće mjesto. Bakir Izetbegović dobacuje iz Sarajeva: „Kada se vjerske zajednice umiješaju u politiku to bude na štetu mira i ljudskih života.“ Ovo bi mogao potpisati svaki razuman čovjek. Ali Izetbegović junior je na žalost mislio isključivo na djelovanje SPC-a, potpuno zaboravljajući da je stranka na čijem je čelu u doba njegovog pokojnog oca svoje članstvo masovno i otvoreno regrutirala – po džamijama.

Tako bi se moglo nabrajati u nedogled.

Doček mitropolita i patrijarha u Podgorici (4. rujna)

Doček mitropolita i patrijarha u Podgorici (4. rujna)

Dakle, što se dogodilo 5. rujna na Cetinju? Rekao bih – neuspjela proba masovne pobune u ime Đukanovićeve identitetske politike. Zatim kolebljiv, donekle uspješan odgovor nove vlasti koji ipak otkriva i sve njene slabosti. Umjereni crkveni glasovi koji pozivaju na kršćansku ljubav. Nadam se ne iz straha. Nemušta reakcija iz zapadnih glavnih gradova – vjerske slobode, sloboda okupljanja, bez nasilja, inkluzija.

Zvuči previše dobro za Crnu Goru u kojoj Milo Đukanović, cinično radikalizirajući identitetski diskurs, šalje ljute „crnogorske komite" da mu dižu rejting, a onda svećeničko prelijetanje barikada helikopterom naziva sramotnim.

Kao da bi bilo bolje da su se ljuti Cetinjani dokopali srpskih svećenika, pa da poleti perje. Iz reakcije predsjednika Crne Gore proviruje razočarenje – sukob kojem se nadao, odvijao se daleko ispod nivoa poslovično krvavog susreta nogometnih huligana. Nedovoljno krvi, nedovoljno kamera, nedovoljno dokaza da je Crna Gora okupirana, pa da je on, vrhovni Crnogorac, opet povede u slobodu i neovisnost.

Njegovo inzistiranje na toj priči je dokaz da je izabrao razdor i da se neće ustezati od žrtvovanja crnogorskih života zarad tračka šanse da ringišpil moći opet zavrti na svoju stranu. Možda mu u tome dobro asistiraju svi oni koji po Crnoj Gori i Beogradu galamdžijski srbuju. Nema emancipatorskog nacionalizma, on je fantazma 19. vijeka. To važi i za crnogorski, ali i za srpski ekskluzivizam u Crnoj Gori.

Naposljetku, tko je pobijedio u insceniranom političkom trileru? Nitko. Gubitnik je i mitropolit Joanikije koji svoj pastirski mandat mora otpočeti sakriven iza pancirnog zaklona. Milo Đukanović je postao gubitnik međunarodnih razmjera, jer je pokazao da nije predsjednik svih crnogorskih građana već po potrebi cinični nacionalistički huškač. Ali nije zablistala ni Vlada, koja je u zadnji čas smislila spasonosni krizni menadžment.

Možda je na dobitničkoj strani ipak ona tiha većina crnogorskih građana, koja se nije dala uvući u sukob.

Ako Crna Gora ima šansu da bude moderna demokracija onda je to sada, nakon prvog dokaza – smjenjivosti vlasti – konzekventno uspostavljanje pravne države. Koja jamči vjerske slobode, slobode okupljanja i prosvjeda. Koja kazneno sankcionira sve nivoe nastajanja nasilja – od inspiratora, preko propagandista do izvršitelja.