Uvijek se radi samo o čovjeku

Što je to što dvanaest dječaka i njihovog trenera čini toliko posebnima da milijuni ljudi na svojim pametnim telefonima i ispred svojih televizora prate njihovo spašavanje? Otkud ta solidarnost s roditeljima i spasiocima koji se bore protiv vremena i vremenskih prilika? Je li bolje riskirati ili sačekati da prođe sezona kiša? Je li moguće toliko dugo preživjeti u pećini, čak i ako postoji kontakt s vanjskim svijetom?

Naravno, dirnule su nas slike. Fotografije i video-snimci koje su spasioci iznijeli i pokazali svijetu stvaraju u nama dojam da smo veoma blizu. Koje srce ne zadrhti gledajući pisma koja su djeca napisala svojim roditeljima, u kojima im izražavaju svoju ljubav, ali i prve želje kada budu na slobodi. Pravi veliki roštilj želi jedan od mladih nogometaša koji su sa svojim trenerom skoro dva tjedna zarobljeni u djelomično poplavljenoj pećini. To je napisao na papiriću.

To je nevinost koja nas dira. Ali, i više od toga.

Jer, nevini su i dječaci i djevojčice koji se sakrivaju u ruševinama bombardiranih kuća. Za svoju sudbini nisu krive ni male sirijske izbjeglice koje su se utopile u Sredozemlju jer su njihovi roditelji htjeli bolji život, baš kao ni djeca od koje su bande ubojica stvorile vojnike bez savjesti.

Neki kažu da u ovoj ogromnoj pažnji postoji dobar dio voajerizma, jer zahvaljujući modernim medijima i novinarima iz cijelog sveta ovu borbu za opstanak možemo pratiti skoro uživo. Izvještavanje o katastrofama u realnom vremenu svakako služi i nižim instinktima.

Ali to objašnjenje nije dovoljno.

To je jednostavna činjenica da u ovoj borbi može biti samo pobjednika. Ova situacija ne ostavlja prostor za cinizam. Ne postoji prostor za meta razinu: „Ali mi ih ne možemo sve primiti". Nitko ne tvrdi da su roditelji zapravo ekonomske izbjeglice i zato na neki način sami krivi za katastrofu koja njihovu djecu može zadesiti u bijegu preko Sredozemlja.

Kada se radi o ovim mladim nogometašima postoji samo jedan neprijatelj: voda. Jasnoća cijele te situacije je to što je ujedinilo svijet koji ih bodri. Ova nedvosmislenost ne ostavlja mjesta za cinično pitanje – tko ima više prava na dobar život.

Željela bih da ovi sati nade, simpatije i naklonosti otvore nešto što ukazuje da je ovo bilo više od pukog medijskog događaja. I da će nakon, nadam se, dobrog završetka, poslije svega ostati više od dobrog osjećaja – naime, spoznaja, da se u suštini uvijek radi o čovjeku, pojedincu, koji nije kriv za nesreću koja ga je zadesila.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.