Zatočeni u špilji - koje su psihičke posljedice?

Deutsche Welle: Što se događa s djecom koja su tako dugo zatočena u špilji?

Glavni problem je nedostatak dnevne svjetlosti. Kada netko živi isključivo u mraku, nastaje stres, jer je ritam spavanja poremećen. To utječe na sveukupan bioritam. Čovjek je naviknut na dan-noć strukturu i kada to nestane, još je teže boriti se s dodatnim stresom.

Prijete li djeci i neki drugi psihički problemi – kao što su noćne more ili klaustrofobija?

Oni zaista mogu dobiti probleme u zatvorenim prostorima. Čak i sam zvuk kiše im poslije može prouzročiti traumu, jer je dječake upravo kiša dovela u ovu situaciju. I može se dogoditi da nakon ovoga nemaju povjerenja u prirodu. 

Neki dječaci ne znaju plivati. Vjerujete li da oni to mogu prebroditi u ovoj dramatičnoj situaciji?

Da, ljudi to mogu. To nazivamo „energijom preživljavanja". Moramo uzeti u obzir i to da su ovi dječaci sportaši. Dakle, otporni su. Vjerojatno su vrlo disciplinirani i pretpostavljam da mogu ovladati ključnom situacijom, poput ronjenja iz špilje. Jer samim tim što se bave sportom, oni su u pravilu nešto hrabriji od svojih drugih vršnjaka.

Pored toga, potrebno je i hrabrosti za ulazak u špilju i u mrak, ne znajući što dolazi. Možda imaju i malo avanturističkog duha koji bi mogao biti resurs kako bi mogli izaći na kraj s trenutnom situacijom.

Ima li razlike u tome kako se odrasli, a kako tinejdžeri nose s ovom situacijom?

To je teško reći. To ovisi i o kulturalnim razlikama, kao na primjer između Europe i Azije. Oni možda imaju manje straha nego odrasli, jer ne mogu ocijeniti razmjere onoga što se s njima dogodilo.

Jesu li odrasli oprezniji od tinejdžera?

Generalno su tinejdžeri više radoznali i manje strašljivi od odraslih. To je činjenica. Tako da oni prije ulaze u rizik, bez da razumiju što bi to moglo značiti ako se dogodi nesreća.

Prema Vašem mišljenju, koji bi bio najbolji način da se dječaci mentalno pripreme za izlazak iz špilje?

Mislim da bi bilo najbolje da se u pećini instalira jedna vrsta vještačke dnevne svjetlosti. Tako bi se mogli naviknuti na ritam dan-noć. Kad izađu, važno je da budu s roditeljima i da ih se drži dalje od javnosti kako bi se mogli oporaviti. Za to im je potrebno sigurno i mirno mjesto.

Hoće li dječaci nakon spašavanja još dugo trebati psihološku podršku?

Ja sam definitivno za to da im se po izlasku osigura psihološka podrška da bi se saznalo je li im potreban dodatni tretman kasnije. Ja bih ih držala pod nadzorom najmanje mjesec dana poslije izlaska, kako bi se vidjelo kako se razvijaju. Neki će možda imati problema, a neki neće. To je teško predvidjeti, jer je sve vrlo individualno i ne zna se kakav bi mogao biti rezultat ovakvih iskustava.

Može li ovakvo iskustvo osnažiti tinejdžere u njihovom budućem životu?

To nazivamo „posttraumatskim razvitkom". Uobičajeno takav razvitak dolazi nakon što je netko bio pod jakim stresom ili iza sebe ima teško vrijeme borbe s brojnim psihološkim iritacijama.

Ali, sve dok imaju dobar tretman i društvenu podršku, ljudi iz ovakvih horor-situacija mogu izvući i psihološku korist. Na primjer, djeca bi mogla postati nešto osjetljivija i društvenija. Mnogi će možda jasnije prepoznati ljepotu života.

Prof. dr. Brigitte Lueger-Schuster je psihologinja i docentica na Institutu za primijenjenu psihologiju na Bečkom Sveučilištu.

Razgovor je vodila Reyhaneh Azizi.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.