Kast, Milei, Bukele - premoć desničara u Latinskoj Americi

„Da je Augusto Pinochet živ, glasao bi za mene", to je jednom prilikom rekao José Antonio Kast – time je potvrdio da će biti prvi predsjednik od povratka zemlje u demokraciju 1990. koji ne skriva svoje divljenje prema bivšem diktatoru. Za više od 7,2 milijuna birača to očito nije predstavljalo nikakav problem: naime, nikada u povijesti zemlje nijedan predsjednički kandidat nije izabran s više glasova od Kasta. Glasanje je u Čileu obavezno, a pravo glasa imalo je 15,7 milijuna građana.

Dana 11. ožujka 2026. Kast, sin bivšeg časnika Wehrmachta i člana nacističke stranke NSDAP, pobožni katolički protivnik pobačaja, razvoda i istospolnih brakova te apsolutni tvrdokorni zagovornik stroge politike migracija, preuzet će novu dužnost.

Za Cristóbala Rovira Kaltwassera to nije bilo nikakvo iznenađenje. Čileanski politolog je za DW rekao: „Politički program u Čileu se potpuno promijenio – prije šest godina, tijekom masovnih prosvjeda, društvena nejednakost, zdravstvo i obrazovanje bili su na vrhu popisa prioriteta, što je dvije godine kasnije dovelo do izbora ljevičara Gabriela Borica. Sada su to drugi problemi, nesigurnost, kriminal i migracije. I zato je Kastov izbor bio privlačna opcija mnogima."

S predizbornim obećanjima poput izgradnje zida uz granicu sa susjednim Peruom, deportacije 300.000 neregistriranih migranata i izgradnje novih zatvora, "Mesija čileanske desnice", kako glasi naslov jedne Kastove biografije, postigao je veliki uspjeh kod birača u andskoj naciji. Roviro Kaltwasser godinama pomno analizira političare poput Joséa Antonia Kasta. On je ravnatelj Laboratorija za proučavanje krajnje desnice u Santiagu.

"Globalna reakcija započela je u Europi, zatim se proširila na SAD s predsjednikom Trumpom, a sada je punom snagom stigla u Latinsku Ameriku. Ono što ujedinjuje sve ove krajnje desničarske političare jest njihov radikalizam i, istovremeno, njihov ambivalentan i problematičan odnos s demokratskim sustavom."

Politički pomak udesno više ne pokreću isključivo pojedinačni populisti, objašnjava politolog: "Bolsonaro u Brazilu, na primjer, možda više ne ispunjava uvjete za kandidaturu, ali bolsonarizam je tu da ostane."

Što ujedinjuje, a što dijeli Kasta, Mileija i Bukelea

Nije slučajno da je argentinski desničarsko-populistički i ultralibertarijanski predsjednik Javier Milei  bio među prvima koji je čestitao "svom prijatelju" Kastu. "Još jedan korak za našu regiju u obrani života, slobode i privatnog vlasništva", napisao je Milei na X-u, izražavajući oduševljenje suradnjom "kako bismo se oslobodili opresivnog jarma socijalizma 21. stoljeća".

Koja je tajna uspjeha desničarskih političara poput Kasta, Mileija ili "najcool diktatora na svijetu", kako se podrugljivo naziva autoritarni predsjednik Salvadora Nayib Bukele?

„Iako su svi krajnji desničari, svaki od njih se tijekom izborne kampanje usredotočio na različita politička i ekonomska pitanja. Kast se u potpunosti fokusirao na migracije, Bukele na sigurnost, a Milei je dobio glasove zahvaljujući inflaciji. To znači da su razlozi zbog kojih su izabrani vrlo različiti“, rekao je Pablo Semán za DW.

Mogli su osvojiti političke bodove posebno kod mladih birača, kaže argentinski sociolog: „Ova generacija je sigurna da će im životi biti gori od života njihovih roditelja. A ljevica na to nema odgovore.“

Pablo Semán pomno je pratio Mileijev uspon i o tome je napisao i knjigu. Njegova teza: činjenica da je "marea rosa", odnosno "ružičasti val" koji je započeo s Hugom Chávezom u Venezueli krajem 1990-ih i uveo mnoge lijeve, progresivne i antineoliberalne političare u vlade u Latinskoj Americi, splasnuo također je posljedica vlastitih pogrešaka lijevih vlada. Sve više su zanemarivali strukturna pitanja u Latinskoj Americi poput borbe protiv korupcije, sigurnosti i gospodarskog rasta, napominje sociolog.

„Ali glavni razlog kraja ' ružičastog vala' jest taj što su se društvo i država posljednjih godina sve više udaljavali jedno do drugog. Danas je utjecaj tržišta na društvo veći nego ikad, dok je utjecaj države manji nego ikad. Istodobno se od države očekuje da rješava probleme koje više ne može riješiti“, kaže Semán.

Mileijeva radikalna teza stoga je: država ne može riješiti nikakve probleme. Svojom motornom pilom i obećanjem da će uništiti državu, uzdigao se do globalnog simbola.

Desničari trijumfiraju u Boliviji, Ekvadoru i Hondurasu

I tako cijela Latinska Amerika sve više naginje udesno. U Boliviji je kršćanski demokrat Rodrigo Paz okončao 20-godišnju socijalističku vladavinu koju je oblikovao prvi predsjednik iz redova domorodaca, Evo Morales. U Ekvadoru, desničarski populist Daniel Noboa pokušava izbrisati sjećanje na građansku revoluciju bivšeg predsjednika Rafaela Corree. I u Hondurasu je ljevica teško kažnjena: na predsjedničkim izborima, obilježenim manipulacijama, u vodstvu je desničarski kandidat Nasry Asfura, kojeg podržava američki predsjednik Trump.

Cristóbal Roviro Kaltwasser i dalje je uvjeren da se političko njihalo može vratiti u drugu stranu, jer i nove desničarske vlade moraju isporučiti rezultate. Ako ljevica u Latinskoj Americi želi ponovno doći na vlast, jednostavno se mora okrenuti Brazilu, najvećoj zemlji Latinske Amerike, kaže Kaltwasser. Brazil je, smatra on, sjajan primjer cijelom svijetu u pogledu snage svojih institucija, dodaje naš sugovornik:

„Te su institucije funkcionirale kada je bivši predsjednik Bolsonaro odbio prihvatiti rezultate izbora i izveo državni udar, zbog čega je osuđen na 27 godina zatvora. I ovdje vidite razliku u odnosu na SAD, gdje se slična situacija dogodila s Donaldom Trumpom. Brazil je pokazao svoju institucionalnu snagu, dok su Sjedinjene Države pokazale svoju slabost.“