Latinska Amerika: zašto Trump vrši pritisak na Venezuelu?

Trumpova administracija vodi svojevrsni rat protiv venezuelskih narkobandi i ovlastila je CIA-u da provodi tajne operacije unutar te zemlje.

To otkriće došlo je od samog Donalda Trumpa, koji je prošlog tjedna potvrdio da je dao dopuštenje svojoj inozemnoj obavještajnoj službi da djeluje unutar jedne druge zemlje. Bilo je to prilično neobično priznanje - te su naredbe obično strogo čuvane državne tajne.

S obzirom na dugu i burnu povijest tajnih američkih intervencija u latinoameričku politiku, to je venezuelskom diktatoru Nicolasu Maduru pružilo priliku da optuži Trumpa za pokušaj promjene režima.

Trump ima poseban interes za situaciju u Venezueli, i to više nego za stanje u većini drugih latinoameričkih zemalja.

Maduro u fokusu

Dok je američki predsjednik tek pokazivao mišiće u vezi s trgovinskim pitanjima s drugim zemljama u regiji, tijekom svoje izborne kampanje 2024. i drugog predsjedničkog mandata, venezuelske migrante je nazivao kriminalcima, tražio je masovne deportacije tih ljudi natrag u njihovu domovinu i osuđivao aktivnosti venezuelskih bandi i narkokartela.

Trumpove pritužbe od tada su se usredotočile na samog Madura. Američki predsjednik i njegovi dužnosnici nekoliko su puta izravno povezali Madura s kriminalnim skupinama. U kolovozu je SAD povećao nagradu za informacije koje bi dovele do Madurovog uhićenja na 50 milijuna dolara (oko 43 milijuna eura).

Stvari su se dodatno zaoštrile u rujnu kada je SAD pokrenuo pomorske napade na navodne brodove krijumčara droge na Karibima. Početkom listopada Trump je objavio da je SAD u "nemeđunarodnom oružanom sukobu" s narkokartelima.

Na brodove na Karibima izvedeno je šest napada u kojima je ubijeno najmanje 27 ljudi. Trumpova administracija u međuvremenu aktivnosti kartela naziva "narkoterorističkom" prijetnjom.

Duga i burna povijest u Latinskoj Americi

Trumpove izjave kojima potvrđuje aktivnost CIA-e u Venezueli ponovno su probudile sjećanja na američku „baštinu" raznih aktivnosti u toj regiji tijekom 20. stoljeća. Desetljećima se naime SAD miješao u latinoameričku politiku, pokušavajući „oblikovati" prijateljske režime putem pučeva, atentata i invazija.

Sama CIA podržavala je pučeve protiv gvatemalske vlade 1954. i brazilskog vodstva 1964. te je pomogla u stvaranju uvjeta koji su doveli do svrgavanja čileanske vlade Salvadora Allendea 1973.

Ponavlja li se povijest?

Među značajnim neuspješnim američkim pokušajima promjene režima ostala je zapamćena katastrofalna invazija u Zaljevu svinja na Kubi 1961. i višestruki pokušaji atentata na bivšeg kubanskog vođu Fidela Castra.

Najnovija intervencija visokog profila u regiji bila je invazija na Panamu 1989. godine s ciljem svrgavanja Manuela Noriege i njegovog izručenja zbog optužbi za trgovinu drogom. Sada, više od 35 godina nakon te intervencije, čini se kao da se povijest ponavlja.

No, stručnjaci kažu da je potvrda povratka američkih špijuna u Latinsku Ameriku možda bio pogrešan potez Donalda Trumpa.

„CIA je jedan od nekoliko instrumenata američke vanjske politike“, rekao je Carlos Perez Ricart, stručnjak za međunarodne odnose u Centru za istraživanje i poučavanje ekonomije u Meksiku. Ali „priznavanje umiješanosti CIA-e u Venezueli štetno je za [Trumpove] ukupne ciljeve“, rekao je on za DW.

Povratak u budućnost u Latinskoj Americi

Trump i njegovi saveznici izrazili su zabrinutost zbog povećanog utjecaja sila poput Kine, a ranije ove godine izravno su intervenirali kako bi osigurali Panamski kanal.

Trump je također bio glasni podupiratelj određenih saveznika (i ljudi s kojima osobno njeguje dobre odnose, nap. red.) u regiji i koristio je ekonomiju kao oružje. Primjerice, zaprijetio je da će ukinuti pomoć Argentini ako predsjednik Javier Milei i njegova vlada budu poraženi na predstojećim izborima, a uveo je i kaznene tarife na Brazil kao odgovor na pravni progon bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara.

Trumpova intervencija u Venezueli mogle bi mu otvoriti cijeli niz mogućnosti, među kojima je i opcija svrgavanja diktatora za kojeg je općenito poznato da je izgubio posljednje predsjedničke izbore u Venezueli.

Rješavanje njegovih glavnih ciljeva, a to je suzbijanja narkokartela i sklapanja sporazuma o povratku venezuelskih migranata, što do sada Trumpu nije uspjelo, također je motivacija za samozvanog „dealmakera", dakle predsjednika koji za sebe kaže da sklapa dogovore i rješava probleme.

A tu je i ekonomska šansa. Venezuela je naime bogata resursima - posebno fosilnim gorivima - i ekonomski je bliska Kini, zemlji koju Trump smatra glavnom preprekom američkoj globalnoj dominaciji.

Venezuela 'poseban slučaj'

Paul Hare, bivši britanski veleposlanik na Kubi koji je prethodno bio raspoređen u britansku diplomatsku misiju u Venezueli, rekao je da je Trumpov pristup Madurovom režimu "poseban slučaj", a ne signal sve veće američke intervencije u regiji.

"Trump ne želi ući u povijest kao ratoborni predsjednik koji stvara sukobe", rekao je za DW Hare, sada predavač međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Bostonu. "Želi sklopiti neku vrstu dogovora [s Venezuelom]. "Očito su zabrinuti zbog pitanja migracija, pitanja droga."

Osim podrške svojim osobnim saveznicima, povratak politici sveobuhvatnih intervencija u latinoameričkoj politici vjerojatno neće biti prioritet američkog predsjednika u preostale tri godine njegovog drugog i posljednjeg mandata.

„Ne mislim da je pretjerano zainteresiran za Latinsku Ameriku kao regiju“, rekao je Hare. „Mislim da postoji mnogo glasova koji ovo vide kao priliku za rušenje Madura, a možda čak i za izazivanje promjena na Kubi."

Zamah za političke promjene u Venezueli, dodatno potaknut nedavnom Nobelovom nagradom za mir koju je osvojila oporbena čelnica Maria Corina Machado, mogao bi biti potpomognut trenutnom američkom intervencijom. Ali Hare također misli da bi Maduro još uvijek mogao pronaći način kako da se zadrži na vlasti.

„Ne mislim da je nezamislivo da bi Maduro mogao prići [Trumpu] i reći: 'Da, postići ćemo dogovor o deportacijama' ili 'Učinit ćemo što god želiš, ako se slažeš oko toga da se makneš odavde'."

Luis García Casas sudjelovao je u izradi ovog izvještaja.