Kad i vlada čini nesreću još većom
7. listopada 2018
Na konopcu za veš jedne zgrade u Vissou visi par čarapa i košulja – prvo bi pomislili da se konačno počeo vraćati život u ovaj srednjovjekovni gradić kojeg je prije dvije godine pogodio težak potres.
Ali taj veš je pokazatelj za nešto mnogo gore od tog razornog potresa: on visi tamo još od onog dana kad se zemlja zatresla i kad je oko 1200 stanovnika Vissoa smješteno u autobuse i evakuirano u hotele i smještaje na nedalekoj obali Jadrana.
Ta zgrada, trokatnica na rubu srednjovjekovnog središta je smještena u području koje je još uvijek najveća površina u koje je zabranjen svaki pristup. Praktično svaka kuća povijesne jezgre je oštećena u seriji potresa koji je pogodio taj središnji dio Italije od kolovoza do listopada 2016. Najkobniji je bio onaj čiji je epicentar bio u nedalekoj Norciji snage 6,5 stupnja po Richteru.
U tim potresima je poginulo tristotinjak osoba, nebrojeno ih je povrijeđeno, ostavio je 2,5 milijuna tona ruševina i 48.000 ljudi živi u izbjeglištvu. Neki građani Vissoa su se vratili i žive u montažnim kućicama postavljenim na pristupnim cestama gradiću.
„Treba se pomučiti da baš sve krene krivo"
Italija, na žalost ima mnogo iskustva sa potresima: svakih nekoliko godina se zemlja trese na Apeninskom poluotoku, ali to ne znači da je naučila izlaziti na kraj sa tom nevoljom. I u Vissou se radi, ali veoma skromno: „Tu još uvijek osiguravaju pogođeno područje", objašnjava nam lokalni policajac Ernesto Martini zvuk pneumatskog čekića koji remeti smrtnu tišinu nad starim gradom. Mnoge zgrade, djelom srušene još uvijek leže u svojim ruševinama.
Prema podacima organizacije Leagambiente, u svo to vrijeme je na području pogođenom potresom uklonjeno samo 40% ruševina javnih zgrada. Kod privatnih je još kompliciranije: one smiju biti uklonjene tek nakon što bude odobren projekt obnove. Kojom brzinom se to događa – to dovoljno svjedoče ruševine koje vidimo.
„Kod nesreće tih razmjera, možete očekivati da će neke stvari krenuti loše", kaže nam lokalni policajac dok nas vodi pored uništenih znakova gostionica i požutjelih tabli na kojima se objašnjava povijest grada. „Ali da baš sve krene loše, zato se morate stvarno pomučiti!"
Novac je već tu, ali gdje je?
Vissio je živio od turizma, mnoge zgrade su bile tek vikendice u tom lijepom zabačenom mjestašcu. Jer stanovnici Vissoa, baš kao i iz mnogih drugih ruralnih središta su već odavno krenuli trbuhom za kruhom. Potres je bio povod da odu skoro svi, a vrijeme prolazi: našli su posao, njihovi mališani su krenuli u škole u mjestima na obali. Vissio bi trebalo učiniti još boljim i ljepšim nego što je bio da bi se oni vratili...
Već na prvi pogled se vidi kako se ne pretjeruje u šteti koja je načinjena: talijanska civilna zaštita procjenjuje kako je načinjena šteta od oko 23,5 milijardi eura. Utoliko se može razumjeti da nova vlada u Rimu tvrdi kako će radije dati novac Talijanima, nego ga slati u Europu. No problem jest: novac, štoviše europski novac je već odavno došao. Ali ne u Vissio i gradove kao što je on.
„Novac je tu", kaže nam i Riccardo Bucci, pravnik organizacije Fabbricia del Dritti. Prema podacima koje je objavio Senat Italije prošle godine, za sanaciju područja pogođeno potresom je izdvojeno 13,2 milijardi eura za razdoblje slijedećih 30 godina i više od polovica tog iznosa bi trebala biti potrošena već do početka slijedeće godine. Još milijarda i 200 milijuna eura je odobrila i Europa iz njenog fonda solidarnosti, a 200 milijuna je dodao i Europski fond za razvoj regija. Još toliko se sakupilo donacijama i međunacionalnim financiranjem.
„Problem je kako je novac smješten na strateškoj razini i kako se odlučuje što će biti učinjeno i što neće biti učinjeno", kaže nam Bucci. „Obzirom što se dogodilo u pokrajini L'Aqula nakon potresa, ovdje vidimo da se stvorio neprobojan birokratski lanac."
„Nikad više pod mojim krovom"
I dok se dugo može čekati da se dobije ikakva pomoć, jedino što stanovnicima ostaje jest uzdati se u vlastiti rad – a i to nije uvijek lako, kaže nam Fabio Troiani. On je stočar i mesar u Vissiju, a koncem rujna je otvorio novu trgovinu čija čelična konstrukcija i drveni zidovi još blješte među ruševinama. „Dobrodošao nazad", pozdravlja ga mušterija, makar je Troiani bio među prvima koji se vratio.
„Nakon potresa, tu nitko nije ostao osim policije, vatrogasaca i službi sigurnosti", kaže nam šezdesetogodišnji mesar. „Ja sam se vratio slijedećeg dana. Prvo me uopće nisu htjeli pustiti, ali tu je moja stoka. I više nikad nisam otišao."
Prvih osamnaest mjeseci su on i njegova četveročlana obitelj je živjela u kamp-prikolici zajedno sa šačicom drugih stanovnika i naselje su postavili oko lokalnog sportskog igrališta – tako su barem mogli koristiti tamošnje tuševe i nužnike. Zapravo nam kaže kako je njegova kuća tek malo oštećena, ali zbog siline dozvola koje se traže je daleko od toga čak i da samo počne obnovu: „Davno sam se oprostio od nade da ću opet spavati pod mojim krovom", kaže nam Troiani.
I on jedva nalazi neku lijepu riječ za vladu Italije, bilo prošlu, bilo ovu novu. Slično ćemo čuti i od Line i Fabia Cerrija: niže niz cestu su oni obnovili svoju slastičarnu koju su imali uz pekarnicu u razrušenom središtu grada. Stavili su i par stolova na otvorenom, malo cvijeća ukrašava jednostavan natpis L'arbero del pane (Stablo kruha).
„Kako da napustimo našu muku?"
Pekarnica i kuća u središtu je potpuno srušena, a krenuli su od početka obnovom ove slastičarnice: „U prvih par mjeseci nakon potresa smo počeli tu raditi zapravo više zato da bi izbjegli odlazak od mjesta svih naših žrtava i uloženog novca koji je sad tamo pokopan pod ruševinama", kaže nam Fabo.
Svaki dan su putovali 120 kilometara u svakom smjeru, od obale gdje su bili evakuirani do njihove slastičarnice. Prvo su im mušterije bili samo policajci i vojska, kasnije su se počeli ipak vraćati i stanovnici koji su znali cijeniti njihov trud i što će imati svjež kruh.
Prošle godine su tu opet počeli peći kruh: to nije bilo jednostavno jer su htjeli iz ruševina izvući strojeve koji bi se još mogli spasiti. Praktično jedini način nije bila nekakva dozvola, nego da policajci gledaju na drugu stranu dok spašavaju svoju imovinu „potkupljeni" komadom kolača.
I oni su se naslušali priča iz Rima kako će vlada pomoći, osobito onima koji žele opet pokrenuti posao u pogođenim područjima. Još do dana današnjeg, nisu vidjeli ni centa tog novca: sve što su obnovili je posuđenim novcem i donacijama.
„Gotovo je sa Vissom"
Alessandro Morani je pak bio vlasnik telekomunikacijske trgovine i sad svoj posao vodi iz jedne montažne kućice. I on se pita: „Ima li novca? Kažu da je novac za obnovu stigao, ali zbog mafije i kriminalaca je super-teško doći do ičega. A onda je i tu previše birokracije."
Gleda „privremeno" naselje i ruševine gradića u kojem je odrastao. I nije siguran da li će Visso ikad više zaživjeti: „Visso će možda biti obnovljen tek za 20, 30 godina. Znamo da više ne možemo stari centar grada gledati kao na mjesto gdje ćemo se svi okupljati, kao što je to nekad bilo. Prva je greška bila uopće ljude odvesti negdje drugdje. Onog trenutka kad ispraznite neko područje i ne vratite ljude u najkraćem roku, onda ih i potičete da se više nikad ne vrate."