Handke i čudna priča o osvetničkom masakru u BiH | Politika | DW | 05.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Handke i čudna priča o osvetničkom masakru u BiH

Bosanci i Hercegovci, ali i Kosovari, i dalje prosvjeduju protiv odluke o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Švedska princeza pokušava smiriti duhove, piše austrijski list Der Standard.

Kako bi se istaknulo dobre odnose između Švedske i Bosne i Hercegovine te smirilo duhove zbog Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu, u Sarajevu ovoga tjedna boravi švedska prestolonasljednica Victoria i zamjenica premijera Isabella Lövin, napominje Adelheid Wölfl u svojoj analizi u listu Der Standard. U članku se ističe kako su proteklih tjedana brojni Šveđani s bosanskohercegovačkim korijenima, kojih ima oko 80.000 u toj skandinavskoj zemlji, prosvjedovali protiv odluke Švedske akademije o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Handkeu. "I na Kosovu je bilo prosvjeda ispred švedskog veleposlanstva", ističe se u članku.

Novinarka Adelheid Wölfl također podsjeća na to da je član Predsjedništva BiH Željko Komšić uputio prosvjedno pismo Švedskoj Akademiji. "Jer Handke je od objavljivanja svoje knjige 'Pravda za Srbiju' 1996., kao i u drugim svojim djelima i intervjuima uzrok za ratove i tijek ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i na Kosovu drukčije tumačio i uvijek iznova krivnju za zločine preokretao te time od žrtava pravio počinitelje zločina. Osim toga, tada je stao iza nacionalistički orijentiranog i kriminalnog režima Slobodana Miloševića", navodi se u članku austrijskog lista.

Ubijeni zato što su imali muslimanska imena

Dodaje se kako su književnica Alida Bremer i književnik Vahidin Preljević uputili na jedan Handkeov intervju iz 2011. godine u kojemu on ponovno zastupa teoriju da je masovno nasilje

, u kojemu je ubijeno više od 8.000 ljudi zato što su imali muslimanska imena, bilo "osvetnička akcija". To je, piše dalje Wölfl, "tvrdio već u svojoj knjizi 'Sommerlicher Nachtrag einer winterlichen Reise' (Ljetna dopuna jednog zimskog putovanja) u kojoj je pisao o 'osvetničkom masakru'. (...) Kad Handke, primjerice, masakr nad Srbima u selu Kravica na pravoslavni Božić 1993. predstavlja kao ishodište nasilja, onda je to pogrešno ne samo vremenski gledajući. Jer, kriminalci koji su u Srbiji bili pušteni iz zatvora i pripadnici paravojnih formacija su već na proljeće 1992. bili počeli s etničkim čišćenjem doline Drine i protjerivanjem ili ubijanjem ne-Srba. Brojčano gledano najgori zločini su se dogodili već 1992. godine - 1995. godine su činjenice o tome već odavno bile poznate."

U članku Der Standarda se prenose navodi iz "Bosanske knjige mrtvih" o tome da je 28.135 ljudi u dolini Drine ubijeno, od toga 80 posto ljudi s "muslimanskim imenima", a da su od toga opet 68,5 posto bili civili: "Genocid u Srebrenici 1995. je bio završetak prethodnih zločina. Mnogi ljudi koji su tada stradali su dvije, tri godine ranije bili izbjegli iz okolnih sela u grad Srebrenicu koji je trebao služiti kao sigurnosna zona. Jer vojska Republike Srpske je tada slijedila cilj da jedan dio Bosne i Hercegovine 'etnički očisti' kako bi tu mogli živjeti samo Srbi, a kako bi se opet ta regija kasnije pripojila Srbiji i stvorila jedna velika Srbija."

Peter Handke (picture-alliance/G. Pichlkostner)

Peter Handke ostaje kod svojih zabluda. Ali to nije smetalo Švedsku akademiju da mu dodijeli Nobelovu nagradu za književnost.

Obrana Miloševića i zavjera Zapada

Točno je i da su i Srbi ubijani za vrijeme rata i da su Bošnjaci vršili zločine nad Srbima, ističe autorica teksta. "Godine 1993. je u dolini Drine ubijeno 1.063 pripadnika srpskog naroda, 929 njih su bili vojnici. Većina Srba je ubijena 1992. u toj regiji, naime 2.829, od njih su gotovo 80 posto bili vojnici. Netočno predočavanje događaja od strane Handkea vrijeđa, međutim, ne samo pripadnike obitelji žrtava, već podržava i politički revizionizam u Bosni i Hercegovini - Handke je na koncu multiplikator. Mnoge zločine sve do danas nacionalisti niječu ili im ne pridaju veliku važnost." U nastavku članka autorica pojašnjava kako se Handke potpuno distancirao od izjava u spomenutom intervjuu te da tvrdi kako sporne izjave nije tako izgovorio.

No Handke sa svojom "neispravnom povijesnom slikom" nije jedini, napominje se u članku Der Standarda. Autorica se osvrće na to da je britanski povjesničar i stručnjak za jugoistočnu Europu Marko Atilla Hoare 2003. pisao o načinu razmišljanja "ljevičarskih revizionista" koji, prema tom povjesničaru, rat u bivšoj Jugoslaviji isključivo obrazlažu kao građanski rat između pojedinih etničkih skupina, a "i Handke to čini", pojašnjava se u članku. U fokusu tih revizionista je, prema Hoareu, politička obrana Miloševićevog režima, a krivnja za raspad i prolijevanje krvi u bivšoj Jugoslaviji se prebacuje na Zapad, prenosi Der Standard.

Na rakiju kod Karažića

Adelheid Wölfl dalje piše kako je Handke 2007. u austrijskom tjedniku "Profil" srpsku dramsku spisateljicu Biljanu Srbljanović nazvao "zapadnom kurvom" i istovremeno preuzeo propagandu režima: "U svojoj knjizi o putovanju u Srbiju (ne na Kosovo) za vrijeme NATO-intervencije 1999. on čak hvali propagandne emisije s plesnim skupinama, vojnicima i zastavama koje je vidio na televiziji. (...) Ukoliko čitate Handkeove knjige o ratu u BiH i na Kosovu, onda je očito da on bez ikakvog preispitivanja puno toga preuzima od onoga što mu pričaju ljudi s kojima ima posla. (...) Uzgred, Handke je 1996. na Palama posjetio Radovana Karadžića, tada već optuženog za ratne zločine i međunarodno traženog, a koji je u međuvremenu, između ostalog, osuđen na doživotni zatvor zbog troipolgodišnje neprestane paljbe na Sarajevo. Handke i Karadžić su razmijenili knjige i pili rakiju. No Handke nije posjetio samo Karadžića, već i generala Jovana Divjaka koji je Sarajevo branio za vrijeme opsade. Tadašnji austrijski veleposlanik Valentin Inzko je Handkea odveo Divjaku koji se sjeća kako je Handkeu pričao da su i njegove knjige izgorjele od granata vojske Republike Srpske u narodnoj biblioteci u Sarajevu u kolovozu 1992."

Dalje se u članku navodi kako je za vrijeme tog razgovora Divjak Handkeu ispričao i o paljbi na civile u pješačkoj zoni u centru Sarajeva u svibnju 1992., o masakrima na tržnici Markale 1994. i 1995., kao i o više od tisuću djece koja su ubijena u školskim dvorištima, na igralištima ili čak u učionicama. Handke je Divjaka, piše Der Standard, tada pitao kako je on kao Srbin ostao u muslimanskoj vojsci, na što mu je Divjak odgovorio da se radi o vojsci Srba, Hrvata, Muslimana i svih drugih građana te da je njegova profesionalna dužnost biti na strani građana koje su "'napali bosanski Srbi koje je do zuba naoružala bila Jugoslavenska narodna armija'", kazao je Divjak, prenosi Der Standard. Jovan Divjak je za Der Standard izjavio kako ga je Handke slušao, ali da mu se činilo kako nije zainteresiran i da nije stekao dojam da ga je ta informacija pogodila ili da se on varao. "U svakom slučaju taj razgovor nije ušao u Handkeove misli i tekstove", zaključuje Adelheid Wölfl svoju analizu za list Der Standard.

Pripremila: Marina Martinović

Preporuka uredništva