Fenomen "long distance" nacionalizma

DW: Gospođo Mijić, Vi ste proveli sociološko istraživanje na Sveučilištu u Beču s fokusom na useljenike iz Bosne i Hercegovine. Utvrdili ste da su oni razvili jednu vrstu kozmopolitskog nacionalizma „na daljinu". Što podrazumijevate pod tim pojmom?

Ana Mijić: Taj pojam „long distance" nacionalizma potječe od britansko-američkog politologa Benedicta Andersona. On je razvio tezu da ljudi koji žive u inozemstvu često podliježu snažnijem nacionalizmu, nego oni koji ostanu u svojoj zemlji. To je uzrokovano njihovim osjećajem da nisu potpuno prihvaćeni u novom društvu, tako da potiče snažnu povezanost s "domovinom" što im pomaže u održavanju pozitivne predodžbe o sebi samima, o sebi kao dijelu velike i važne zajednice. Anderson u tom teritorijalno premještenom nacionalizmu vidi novi fenomen, koji se razvija s globalizacijom i bržim putovima komunikacije. Zahvaljujući internetu, Skypu i What's Appu oni virtualno ostaju u kontaktu s domovinom, zahvaljujući jeftinim letovima mogu preko vikenda otići kući. To njihovo političko držanje postaje problematično s obzirom da nacionalisti na daljinu politički participiraju ali ne snose nikakvu odgovornost za političke akcije. Oni oblikuju stvarnost, u kojoj sami ne moraju živjeti.  

Zar nacionalizam može biti kozmopolitski? Nisu li to dva proturječna pojma?

Jesu, ali oba ta pojma mogu egzistirati u jednoj individui. Polazna teza mog istraživanja je da život u dijaspori ne doprinosi samo jačanju nacionalističkih stavova nego i da razvija kod ljudi izvjestan kozmopolitizam – otvorenost drugim kulturama, vjerama, iskustvima ali i da razvija osjećaj povezanosti i isprepletenosti sa svijetom. S druge strane, raspadom Jugoslavije početkom 90-tih godina raspali su se u Beču svi jugoslavenski klubovi i udruge. Sličan proces događao se i u Njemačkoj. Novi bosanski klubovi okupljaju uglavnom Bošnjakinje i Bošnjake a bosanski Hrvati i bosanski Srbi su se priključili srpskim i hrvatskim udrugama, zbog čega govorim o bosanskim dijasporama u množini.   

Vi ste ustvrdili da je etnička pripadnost ljudi iz BiH postala sastavni dio njihovog „Ja"? Kako uspijeva ljudima iz BiH da i nakon 22 godine od okončanja rata na tome ustrajavaju?

 

Etnička pripadnost nije postala samo sastavni već središnji dio njihovog bića. Ali to ne važi samo za BiH već i za cijelu regiju: Rat je doveo do stapanja kategorija „Ja" i „Mi". Tijekom rata se duž etničkih granica ubijalo, silovalo, protjerivalo. Etnička pripadnost se urezala u identitete. Glavni izazov poslijeratnog razdoblja sastojao se i sastoji u očuvanju pozitivne slike vlastite etničke grupe odnosno kategorije „mi". Tako se sve priče o zločinima koje je počinila i za koje krivnju snosi vlastita etnička grupa  odbacuju, kako bi se mogla sačuvati pozitivna slika vlastite grupe onoga što je definirano pojmom „mi". Jaka identifikacija s vlastitom grupom vodi k tomu da se ljudi takvim optužbama koje su upućene vlastitoj etničkoj grupi, osjećaju kao da su osobno napadnuti. Sjetite se samo prosvjeda prilikom podizanja optužnice ili uhićenja Radovana Karadžića, Ratka Mladića ili Ante Gotovine. Sama činjenica da u jednoj rečenici spominjem Karadžića i Mladića s jedne strane i Gotovinu s druge će kod hrvatskih čitatelja izazvati negativnu reakciju i potrebu da se brane. U okviru istraživanja  sam ustanovila da se i u sadašnjoj BiH sve etničke grupe osjećaju isključivo žrtvama i da im ta ‚samoviktimizacija‘ omogućuje da ustrajavaju na toj pozitivnoj slici o sebi. To je bazirano na sljedećoj pretpostavci: ‚Tko je žrtva, ne može istovremeno biti počinitelj.‘

Rat u BiH je odavno završen. Vi ste u istraživanju međutim utvrdili da sukob i dalje tinja. Bi li to moglo rezultirati novim sukobom?

U današnjoj BiH više je riječ o vlastitoj perspektivi stvarnosti.  Borba za prošlost – za ono što se dešavalo tijekom rata –  postala je borba za istinu. Etničke linije sukoba pojačavaju političke elite, koje se samo na taj način, dakle održavanjem etničkih napetosti, mogu održati na vlasti. U svakodnevnom životu ljudi iz BiH nisu time pogođeni. Više puta sam ustanovila da se tokom susreta ljudi različitih etničkih grupa ne govori o ratu. Razgovor o svemu što je imalo veze s ratnim sukobima doima se kao tabu. Ta šutnja nosi sa sobom kako šanse tako i rizik. S  jedne strane omogućuje komunikaciju. Ali s druge strane, ako se ne govori o tome što se događalo, nikada se neće moći razviti zajednička perspektiva po pitanju prošlosti i svaka etnička grupa će se i dalje osjećati isključivo kao žrtva i odbacivati svaku odgovornost za počinjene zločine.

Kako bi se fenomen poistovjećivanja vlastitog "ja" s etničkom pripadnošću, koji ste Vi uočili kod migranata, mogao odraziti na budućnost Bosne? „De jure" podjelom?

Daytonski mirovni sporazum je već zapečatio podjelu BiH, ako ne na tri a onda na dva dijela. Ne vjerujem da bi u nekom skorijem vremenu moglo doći do odvajanja dijelova BiH, čak i ako srpski političari u Republici Srpskoj prijete referendumom kojim bi proglasili neovisnost. Smatram međutim da ne može doći do održive integracije svih građana u BiH, ako nacionalističke političke elite i dalje budu poticale strah od drugih etničkih grupa, provodile političku mobilizaciju na osnovu etničke pripadnosti i sve dok se bude šutjelo o zločinima vlastite etničke grupe.

Ana Mijić završila je studij politologije i sociologije na Sveučilištu u Tübingenu. Od 2007. radi na Institutu za sociologiju Sveučilišta u Beču. Objavila je doktorsku disertaciju pod nazivom „Povreda identiteta". Od 2016. proučava sociološke i političke obrasce ponašanja bosanskohercegovačkih dijaspora.

Razgovor vodila Jasmina Rose