Europski Balkan – balkanska Europa

Balkan je početkom godine po drugi put u povijesti zauzeo svoje mjesto u Europi: Bugarska i Rumunjska su prijamom u punopravno članstvo 1. siječnja stale uz bok Grčkoj, koja je u Europsku uniju ušla još 1981. Pristup najjužnije balkanske države Uniji već desetljećima implicira europsku pripadnost svih zemalja između Bruxellesa i Atene. Osim zajedničkog cilja, kojemu su se neke već primakle, dok druge tek kreću na put, države regije povezuje i pripadnost istome geopolitičkom, povijesnom i osebujnom kulturnom prostoru, prožetom proturječjima i izloženom predrasudama. Pokazao je to i simpozij Znanstvenog savjeta njemačkoga Društva za jugoistočnu Europu iz Münchena, što je prošlog vikenda održan u Duisburgu.

Rat izrodio stereotipove

«Balkan se danas rabi kao metafora za nasilne etničke podjele, koja stigmatizira cijelu regiju», ustvrdio je na početku voditelj skupa, berlinski profesor Christian Voss. On je naveo tri stereotipa, što su ponovo izronula u jeku najnovijih ratova: «Atavističko, iracionalno nasilje i brutalnost, etnička mržnja te rasparčanost na državice.»

Clintonove zavela knjiga

Takvu predodžbu u sebi nosi i knjiga «Balkan Ghosts» Roberta Kaplana iz 1993. za koju su Bill i Hillary Clinton rekli kako im je pomogla u shvaćanju sukoba na tlu bivše Jugoslavije. «Balkanski su narodi, obuzeti demonima, oduvijek razbijali glave jedni drugima. Kakvog bi smisla onda imalo uplitanje Zapada», autorova je sugestija, koja je dugo imala odraza na međunarodnu politiku u regiji.

Predrasude sežu iz prošlosti

Izvor predrasuda ostaje i starija povijest sa svojim pravoslavnim i islamskim nasljeđem. Nije samo bivši glavni tajnik NATO-a Willy Claes u sprezi dviju baština vidio korijene političkih režima na Balkanu prema načelu: Bizant plus Osmasko carstvo jednako je komunizam. Zbog toga se središnji dio simpozija bavio pitanjem: «Koliko je današnji Balkan biznatski, a koliko osmanski?»

Bizant živi na Atosu

Malena je autonomna monaška republika na grčkoj Svetoj Gori Atosu jedno od središnjih, a danas možda i najvažnije mjesto kulturnog pamćenja, pronalaženja samoga sebe te jačanja identiteta pravoslavnih vjernika na Balkanu. «Atos je istinska riznica bizantske i postbizantske umjetnosti i pismene kulture u kojoj je sakupljeno mnogo od onoga što se, manje ili više gusto rasprostranjeno, može zateći na cijelom, stilski pravoslavno obilježenom Balkanu», podsjetio je profesor Günter Prinzing iz Mainza.

Tuđe hoću, svoje ne dam

O jačanju regionalizma, a kasnije i nacionalizma na Balkanu kao posljedici postupnog slabljenja i konačnog raspada Osmanskog carstva govorio je doktor Markus Koller iz Leipziga: «Balkansku je realnost valjalo prilagoditi vizijama, snažno obilježenim njemačkim romantizmom, te ostvariti ideju o osnutku nacionalne države. Za to je bilo nužno stvaranje vlastitog jezika, kulture i poglavito nacije. Prethodno je, međutim, iz tuđeg zagrljaja trebalo osloboditi sve ono što je izvorno poimano kao vlastito.» Primjere ćemo naći u bugarskoj asimilacijskoj politici, ali i nastojanjima hrvatske i srpske nacionalne ideologije da porijeklo bosanskog naroda protumače u vlastitom interesu.

«Deosmanizacija» Balkana još traje

«To proturječje otresanja od strane vladavine i zasnivanja vlastite države uz istodobni pokušaj pripajanja tobože otuđenog kjučno je obilježje s jedne strane još uvijek nedovršene ‹deosmanizacije› regije, a s druge ‹osmanlijskog› karaktera današnjeg Balkana», kaže Koller te zaključuje: «Razorne i krvave posljedice takvog načina razmišljanja jasno su vidljive u bivšoj Jugoslaviji. Osmanski karakter Balkana stoga sadrži jedno od središnjih pitanja za budućnost tog dijela Europe – pitanje o spremnosti priznavanja vlastite povijesti, koja je u svoj svojoj razvedenosti i složenosti neodvojivo povezana s osmanskom prošlošću, te odricanja od potrebe za oblikovanjem budućnosti na koncepcijskim zasadama 19. i ranog 20. stoljeća. Osmanski karakter Balkana, koji se očituje u vjerskoj, etničkoj, jezičnoj i kulturnoj raznolikosti, daje pečat i povezuje prostor izvan granica nacionalnih država, te može postati temelj zajednički oblikovane budućnosti.»

Promjenom perspektive do odgovora

U raspravi nakon predavanja je primijećeno kako je nemoguće dati opće važeću ocjenu karaktera Balkana, a osobito ne iz udaljene perspektive zapadne Europe, bez temeljitog poznavanja realnosti, samopoimanja, predodžaba i ideja ljudi koji žive na tom prostoru. Ili, kako je rekao münchenski etnolog, profesor Klaus Roth: «Balkan je za mene pojam drugačijeg načina života, različitog od zapadne Europe, s bitno užim socijalnim vezama među ljudima nego na Zapadu. U tom se kontekstu balkanizaciju zapadne Europe može promatrati pozitivno, kao potvrdu života, kao nešto što ljude povezuje i čini ih sretnim. Na Balkan ne smijemo uvijek gledati kao na poprište grozota i nešto izrazito negativno.»