Dubrovnik – na strašnom mjestu

Mogla je to biti 1985. u Sarajevu, Gabrijel je imao Škodu i pun spremnik, čini mi se da je Majo rekao – „a da odemo na kavu u Dubrovnik?“ A Gabrijel je namignuo: „Upadajte.“ Vožnja dolinom Neretve je uvijek puna radosnog iščekivanja – naročito kada si mlad pa grabiš svaku šansu da ugledaš more.

Usput smo stali u nekoj krajputaškoj kavani da pustimo vodu. U to vrijeme su zahodi bestijalno smrdili, naročito početkom ljeta, kada se prijepodnevna svježina pretvarala u podnevnu vrućinu. Ali nama nije bilo važno. Vozili smo se ka mitskom Dubrovniku.

Prvi Dubrovnik

Naše putovanje je bilo kaotično i nedosljedno. Zastajali smo u Gabrijelovom rodnom Konjicu, pa u Jablanici gdje mu je bila djevojka, pa u Mostaru gdje smo pili kavu. Tako smo stigli u Dubrovnik tek predveče.

Škoda je branikom bila iznad provalije. Gabrijel je parkirao negdje ispod Jadranske magistrale. Odatle viđen, Dubrovnik je sa svojim zidinama okupanim suncem koje se opasno nakosilo iznad pučine izgledao ljepše nego na razglednici.

Znam da smo dugo hodali naniže, do mjesta koje se zove Vrata od Buže. Taj ulaz u tvrđavu nastavlja se strmim stepenicama oivičenim starim dubrovačkim kućama. Silazili smo u srce grada puni divljenja.

Ne sjećam se najbolje tog prvog boravka. Na Stradunu je bila gužva. Socijalističko građanstvo dubljeg novčanika sjedilo je u okolnim kavanama, miris ribe, bijelog luka i roštilja, zvuk sudaranja vinskih čaša u zdravici. Dubrovnik kao socijalistički raj međunarodne reputacije.

Popili smo po pivo – mada smo pošli na kavu. Za više nije bilo novca. Kupili smo lozu u samoposluživanju, vratili se uzbrdo do automobila. Pijuckali smo sjedeći u Škodi i promatrajući kako se grad pretvara u tortu sa svjećicama na damastnom stolnjaku.

U zoru smo se protezali, iskrivljeni od drmanja na sjedištima. Istok je prosipao narančaste iskre u vodu. Majo je otišao protegnuti noge. Vratio se za desetak minuta i rekao nam da je vidio Ibricu Jusića kako šeće svog psa. Gabriel, koji je inače volio Springsteena, na povratku kroz Hercegovinu je stalno puštao kazetu s koje pamtim stvar „Shalom, Sara“.

Drugi Dubrovnik

Taj prvi Dubrovnik je za mene umro 5. listopada 1991. kada je granata ispaljena s broda mornarice JNA ubila Milana Milišića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih književnika, rođenog Dubrovčanina i kozmopolitu.

Miljenko Jergović će dva desetljeća nakon njegove smrti zapisati: „Hrvati imaju nelagodu s okolnostima njegova života, Srbi s okolnostima njegove smrti.“ Nelagoda Srba bi mogla biti očigledna – topovi upereni na Dubrovnik nisu samo zločinački već i vojno, politički, strateški potpuno besmisleni.

Ali hrvatska nelagoda? Nju je opisao Pero Kvesić, zabilježivši telefonski razgovor s Milišićem nekoliko dana prije pjesnikove pogibije: „Do tada je radio kao dramaturg u dubrovačkom kazalištu i oporo se šalio s tim kako su mu, usprkos tome što nije bilo većeg Dubrovčanina od njega, dali otkaz zato što nije bio pravovjeran i poželjnih krvnih zrnaca.“

Milišićev otac Risto, dubrovački trgovac tkaninama, porijeklom je bio iz okoline Trebinja, a majka Olga iz Sarajeva. Srpsko porijeklo, jugoslavensko opredjeljenje, ljubav prema rodnom gradu.

Milan Milišić je zbog objavljene priče o dubrovačkom gostioničaru, Čehu kojeg su bez krivice 1945. streljale nove komunističke vlasti, osuđen 1983. na uvjetni zatvor. Nije se prilagođavao prosjeku i krdu. Tako je i umro.

S njim je ubijen jugoslavenski Dubrovnik. Onaj koji sam posjetio samo šest godina prije toga, u kojem nisam mogao, osim bolne ljepote, pronaći ni jednog traga buduće kataklizme. U pjesmi „Tvoje dno“ iz 1977. Milišić možda i sluti gdje će umrijeti: „Na strašnom mjestu, gdje se svjetlost miješa / s morem...“

Banov Bluz

Ove redove ispisujem na beogradskom Banovom brdu, koje je nazvano po Matiji Banu, Dubrovčaninu, neraskidivo povezanim sa srpskom poviješću i kulturom. On je odrastao i školovao se u Dubrovniku, radio je kao nastavnik talijanskog jezika u Carigradu, gdje je, neki kažu, pao pod utjecaj poljskih panslavističkih emigranata.

Kako god, 1844. je s 26 godina došao u Beograd, gdje je postao privatni profesor kneževe kćerke. Uslijedilo je diplomatsko službovanje i ideološki koncept južnoslavenskog ujedinjenja pod liderstvom Srbije.

Manje je poznato da je Matija Ban preveo i prilagodio jedan poljski vojni udžbenik o gerilskom ratovanju, upotrebljavajući 1848.   prvi put riječ „četnik“. Ali da je prije toga 1835. skovao imenicu „Jugoslaven“. On je prvi imao ideju za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru.

Pred kraj 19. stoljeća Ban nije bio usamljena pojava među Dubrovčanima. Historiografija kaže da se preko 1.000 Dubrovčana, među njima dvadesetak katoličkih svećenika, krajem 19. stoljeća javno izjasnilo kao Srbi i da je takozvani „srbokatolički“ pokret ostavio traga i na mapi grada: Šetalište Nika i Meda Pucića, Ulica Pera Budmanija, Ulica Baltazara Bogišića.

Ova srpsko-hrvatska romansa je maknuta u stranu kao povijesni višak. Na tome su svojski radili političari s kraja 20. stoljeća. Vila Matije Bana, koja je 1862. sagrađena na Golom brdu, koje će kasnije postati Banovo brdo, jedna je od prvih građevina koje su austrougarski topovi srušili početkom Prvog svjetskog rata. Ostalo je samo ime ovog kraja koje zauvijek spaja Dubrovnik i Beograd.

Treći Dubrovnik

Negdje jeseni 2008. Dubrovnik je ponovo iskrsao u mom realnom životu. Bio sam pozvan na regionalni skup o mogućnostima pomirenja. Organizatori su sudionicima rezervirali sobe u hotelu Excelsior.

S prozora se Dubrovnik pružio kao uramljena slika na kojoj je svjetlucalo more, a lađa se kretala u pravcu Lokruma ostavljajući bijelu brazdu za sobom.

Od 1913. ovamo dolaze bjelosvjetska imena – od kraljice Elisabethe, do Orsona Wellesa, Elizabethe Taylor, Rogera Moora, Sophie Loren, Francisa Forda Coppole – o tome svjedoče neke od fotografija u hodnicima, zastrtim debelim stazama. Osjetio sam da moje mesto možda više nije na sjedištu Škode gore iznad grada, ali sigurno ni ovdje, među plutokratskim sablastima.

Grupa regionalnih entuzijasta je poslije mnoštva seminara o tehnikama konstruktivnog kopanja po prošlosti u ime budućnosti, otišla na piće u jedan kafić nadomak Straduna. Jesen je već poodmakla, turista je bilo malo. Ali kafić je bio pun. Gazda je poslužio piće za šankom jer nije bilo mjesta za stolovima.

Mladić i djevojka koji su govorili ekavski izazvali su njegovu pažnju. Prekinuo je talijansku kanconu koja je do tada vedrim tonovima bojila veče i stavio u uređaj neki drugi kompakt disk. Iz zvučnika se začulo:

Ti si žena iz zemlje u kojoj caruje strast

ljude opija vino, ljubavne pesme i vlast!

Bajagina stvar iz rujna 1991. kada je Milan Milišić još bio živ, a Dubrovnik nenačet granatama. Bajaga je jedva došao do refrena – Ti svoje srce kriješ u koži krokodila / i gledaš me u lice sa očima civila – kada se iz dubine prostorije začuo hrapavi muški glas: „Gasi to!“

Gazda je začuđeno gledao u tipa koji je nosio kožnu rokersku jaknu, brada mu se srebrila prvim sijedim vlasima. Prišao je šanku, lupio šakom po njemu i rekao: „Ovaj grad je gorio. Isključi to.“

Gazda nas je obuhvatio izvinjavajućim pogledom. Isključio je Bajagu i pustio neki britanski pop. Svi su nastavili čavrljati praveći se da se ništa nije dogodilo.

Konačni Dubrovnik

Sedam godina kasnije dolazim autobusom na jednodnevni izlet iz Herceg Novog. U grad ulazim na Vrata od Pila iznad kojih me pozdravlja Meštrovićev kip Svetog Vlaha. Sve je tu, i Stradun i Sponza i Kneževa palaća, i onih nekoliko tisuća skalina.

Kraj svibnja, a sunce nemilosrdno peče. Penjem se na tvrđavu, zavirujem u sjenovite uličice. Borim se za mjesto s gomilom turista koja se s kruzera valja u grad. Vodiči se nadvikuju na raznim jezicima. Lingua slava – slovinski – kako su Dubrovčani stoljećima zvali svoj jezik, jedva da je prisutan u toj babilonskoj zbrci.

Sjetim se teksta Milana Milišića „Pogledaj, Dubrovnik!“ iz davne 1982. „Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata... sve je to onaj višak koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik.“

Osamdesetih još nisu bili na pomolu ni kruzeri koji će nekontrolirano povećati dubrovački višak, ni pandemija koja će to hipertrofirano tkivo oljuštiti sa Milišićevog Dubrovnika.

Uputim se van zidina, pored Stare luke, naviše, ka bistrou Revelin. Odatle još jednom odmorim oči: brodice, tvrđave zvonici i kupole. Dva kapućina koštaju skoro deset eura. Možda bi se trebalo popeti na Srđ i odatle davnim studentskim očima pogledati grad.

Milan Milišić je zapisao da postoji mnogo načina da se vidi Dubrovnik, a jedan od njih je pjesnik otkrio približavajući se rodnom gradu u avionu. Na one koju su u stanju vidjeti ljepotu, promjena perspektive djeluje kao čarolija: „U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza.“