Dežurni telefon za "zabrinute građane"

"Dođite k nama u AfD. Uvijek nam može dobro doći kao primjer jedan uzorni migrant tamne boje kože." Gospodin Wengert, od kojega potječe ova izjava, jako je impresionirao Alija Cana. I zato si je uzeo više od sat i pol vremena za telefonski razgovor s ovim bivšim članom CDU-a (Kršćansko-demokratske unije, op. ur.), slušao što on misli o povezanosti izbjeglica i migranata sklonih nasilju, o ukidanju zakona o oružju, i pokazao mu da ima dvostruka mjerila. To je povremeno bilo kao prava verbalna borba na kraju koje je stajala spoznaja: "Nisu svi birači Alternative za Njemačku (AfD) rasisti i oni nisu svi zli ljudi koji potkopavaju demokraciju", kaže Can u intervjuu za DW.

Migrant s čokoladnim zecom

Ideju da uspostavi dežurni telefon za "zabrinute građane" ovaj student, koji je u Njemačku došao kao dijete s roditeljima iz Turske, dobio je za vrijeme putovanja po istoku Njemačke. S čokoladnim zecom u ruci umiješao se u ožujku 2016. u Dresdenu među demonstrante Pegide (Patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada). Nastojao je ostaviti dojam da se radi o - kako on kaže - "migrantu njihovog povjerenja". Can je raspravljao s onima koji su malo prije toga uzvikivali "izgon, izgon", i pokušavao voditi konstruktivne razgovore. Najčešće je razgovor završavao malim osmijehom. Ali, presudan je bio telefonski poziv jedne žene koja ga je nazvala nekoliko tjedana nakon njegovog putovanja. Ona mu je pričala o svojim strahovima od stranaca nakon silvestarske noći u Kölnu, kad su migranti seksualno napadali brojne žene. Sad mu je htjela pričati o pozitivnom iskustvu susreta s jednim izbjeglicom. Tako je nastao "dežurni telefon".

Jednostavno samo razgovarati

Na početku je telefon bio otvoren dva sata tjedno, ljudi su besplatno mogli razgovarati s Canom. A onda je stvar "eksplodirala". Ljudi su nazivali i izvan radnog vremena "dežurnog telefona", slali brojne e-mail poruke. "S vremenom me to potpuno obuzelo", priča Can. Od 6. rujna zato ima potporu, studij je privremeno obustavljen. 40 do 50 posto ljudi koji nazovu su ljudi otvoreni prema svijetu. Telefon zapravo nije namijenjen njima jer su oni ionako liberalni, kaže ovaj 23-godišnjak. Ali, očito i kod njih postoji potreba za razgovorom.

Neki su ga pitali za njegovo mišljenje o određenim stvarima, drugi su opisivali svoje viđenje problema. Nedavno je nazvao jedan muškarac koji je rekao da nije prihvatljivo da se u Njemačkoj pokušava živjeti sekularno, dok po državnim ustanovama hodaju žene pokrivenog lica. Neki su jednostavno htjeli reći svoje mišljenje. "To se može ovako zamisliti: čovjek sjedi na klupi. I onda naiđe netko i priča što je ga uznemirilo, jer je upravo čitao novine, a zatim ustane i ide dalje."

Zabrinuti ljudi prolaze jedan za drugim

"Nemam ništa protiv azilanata, ali znate, imam problem s islamom." Ovo je tipična rečenica za ljude do kojih Ali Can želi doprijeti. U svojoj knjizi "Hotline für besorgte Bürger" ("Dežurni telefon za zabrinute građane") prenosi dijelove iz više razgovora. On želi, kaže, da drugi nauče kako se vodi konstruktivne razgovore s ljudima koji su skloni desnici, koji se nalaze u situaciji kao da su u okretnim vratima. "Oni mogu otići još više desno. Ali, oni mogu i dalje ostati samo konzervativni ili liberalno-konzervativni, ako se s njima razgovara", kaže Can u razgovoru za DW. Ako ih se odmah etiketira kao rasiste i desničare oni će na kraju otići onima koji njihove sumnje i strahove politički instrumentaliziraju, kaže Can.

Smijeh je dobar početak

Can želi unijeti više nijansi u crno-bijelu sliku: dobri ljudi protiv rasista, oni koji izbjeglicama izražavaju dobrodošlicu nasuprot protivnika prihvata izbjeglica. Društvo se ne može tako jednostavno podijeliti, kaže Can. "Čak i među ljudima koji kritiziraju doseljavanje - i među njima ima ljudi koji suosjećaju i koji su protiv toga da se ljudi utapaju u Sredozemnom moru." Saslušati ljude bez dociranja i analizirati parole - to je ono što Ali Can želi postići svojim dežurnim telefonom, svojom knjigom i predavanjima i radionicama na tu temu. Njih održava na školama i sveučilištima te pokušava "domaće" senzibilizirati kako bi ih odvratio od paušaliziranja. To postiže igrokazima u kojima ima smiješnih scena, "jer je smijeh dobar početak". Dio programa je i jedan integracijski test koji je Ali Can sam načinio. Tko ga položi s ocjenom "uzorno integriran", uspio je. On može tad "službeno nositi bijele čarape i sandale".