Dan pobjede nad virusom | Panorama | DW | 08.05.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Dan pobjede nad virusom

Prije 40 godina je objavljena pobjeda u ratu koji je odnio više života nego Drugi svjetski rat: rat protiv virusa (velikih) boginja. I iz te pobjede se može nešto naučiti u današnjoj borbi protiv virusa CoviD-19.

8. svibnja 1980. Svjetska zdravstvena organizacija je mogla ponosno objaviti: boginje su poražene. Virusna bolest prema kojoj je i virus korone gotovo pa beznačajna boljetica se više ne širi nigdje na svijetu. Broj žrtava i u ovoj današnjoj pandemiji je žalostan, ali od boginja je samo u 20. stoljeću umrlo oko 300 milijuna ljudi.

Boginje - ili latinski variola su od davnine praktično značile smrtnu presudu. U nekim oblicima te bolesti je smrtnost dosezala i do 90% oboljelih, ali i u običnim slučajevima je to bilo i po 40%. Čak i ako se bolest preživjela, oboljeli je do kraja života bio obilježen ružnim ožiljcima na tijelu, a takvi su još dobro prošli: vrlo lako su boginje mogle izazvati sljepoću, gubitak sluha i još mnogo toga s čim se trebalo boriti ostatak života.

Makar se nameće usporedba s virusom koji nas danas muči - između ostalog i zbog toga što ni protiv jednog, niti protiv drugog zapravo nema lijeka, razlike su goleme. Makar je definitivno manje smrtonosan, virus iz obitelji korone CoviD-19 se lako mijenja i čak kad se nađe cjepivo, to neće jamčiti da će ono djelovati i protiv mutiranih oblika.Virus variole je jedan od najvećih uopće poznatih virusa, a način cijepljenja je otkriven još u prvoj polovici 19. stoljeća. Jednom cijepljena protiv boginja, ta osoba u pravilu stječe  imunitet do kraja života.

Bogati su postali "tvrđava"

Pocken Virus Mikroskop (Getty Images)

Pobjeda nad super virusom

I kod širenja bolesti su tu goleme razlike: u novoj pandemiji je veliki problem što mnoštvo zaraženih - po nekim statistikama bi to moglo biti i  80%, nema gotovo nikakvih poteškoća, ali i oni šire zarazu. Tko oboli od boginja, teško je moguće da neće osjećati slabost i vrućicu, pogotovo nakon što se pojave tipični plikovi po čitavom tijelu. Teško je reći koji od ta dva virusa je zarazniji: kao i mnogi drugi, oni se prenose kapljičnom zarazom. Ali virus boginja je izdržljiviji: on će lako dugo ostati aktivan i u prašini na primjer odjeće ili posteljine zaražene osobe.

Već i zbog toga što je cjepivo protiv boginja nađeno tako rano, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata su mnoge industrijske nacije sustavno provodile cijepljenje. Ali sad bi mogla doći pouka i za ovu pandemiju: koncem šezdesetih je zdravstvena organizacija Ujedinjenih naroda shvatila kako se bolest nikad neće pobijediti ako imućne države ostanu "tvrđave" protiv boginja koje će se nesmetano širiti po siromašnim zemljama. Borba se treba povesti daleko ispred linije bojišnice, na mjestima gdje se boginje doista pojavljuju.

Donald Henderson je u tom dobu bio na čelu kampanje Svjetske zdravstvene organizacije protiv epidemije boginja i dobro se sjeća: "U šezdesetima i sedamdesetima smo imali pune ruke posla zbog mnoštva poplava, gladi, građanskih ratova i stotine tisuća izbjeglica u raznim dijelovima Afrike i Azije." Naravno da tada nije bilo mobitela i interneta, čak i obični telefoni su bili rijetkost. Ali u WHO su shvatili kako se borba mora voditi koordinirano i na širokoj liniji bojišnice: "Mislim da je to dokaz vještine i kreativnosti međunarodnih savjetnika iz oko 70 zemalja, ali i ministara i suradnika WHO-a kojima je uspjelo nešto što se smatralo nemogućim", konstatira Henderson.

Kroz pustinje i prašume sa cjepivom u torbi

Gdje god bi se zaraza pojavila, provodilo se cijepljenje u sve širim krugovima oko izvorišta zaraze. Jedina je utjeha bila da je i diktatorima i demokratima, vojskovođama svih zaraćenih strana bilo jasno koliko je ta bolest smrtonosna tako da se moglo računati na suradnju. Ali i uz takvu podršku bivša čelnica WHO, Margaret Chan nas podsjeća kako je to bio upravo gigantski izazov: "Vodeća uloga Svjetske zdravstvene organizacije je bila važna, ali dostignuće tih razmjera je na koncu ovisilo o desecima tisuća suradnika koji su puni samopouzdanja doslovce prevalili čitavu zemaljsku kuglu, terenskim vozilima, magarcima ili ribarskim čamcima, pješice kroz prašumu ili kroz pustinje, došli do nomada u najzabačenijim predjelima pa do mnoštva stanovnika slumova Azije po najgoroj žezi."

U toj akciji koja je potrajala nešto više od desetak godina je cijepljeno 2,4 milijardi ljudi, ukupno je sudjelovalo preko 200 tisuća suradnika, a sve je koštalo tek oko 300 milijuna dolara - sitnica u usporedbi vojnog proračuna tadašnjih velesila. Ali pobjeda se mogla vidjeti: 1977. je zabilježeno posljednje izbijanje boginja u Somaliji - a u to doba su već neke zapadne zemlje počele čak ukidati obavezu da se mališani cijepe protiv te opake bolesti.

Treba li ga uništiti?

Pocken Impfstoff (picture-alliance/dpa)

Cjepivo protiv boginja

Koliko se zna, virus boginja danas postoji samo u laboratorijima - u  američkom uredu za suzbijanje zaraza CDC u Atlanti i ruskom laboratoriju VECTOR kod Novosibirska. Nakon terorističkih napada početkom ovog stoljeća se postavilo pitanje i korištenje tog virusa kao biološko oružje jer se zapravo ne zna, imaju li i neke druge zemlje sačuvane uzorke koje bi možda mogle pasti u krive ruke. Pogotovo zato jer cijepljenje više nije tako rašireno, to bi mogla biti golema prijetnja. Treba li možda uništiti i te preostale uzorke?

No odgovor jest kako se samo sa "živim" virusima onda može opet stvoriti cjepivo. Doduše mnoge zemlje imaju još goleme zalihe cjepiva: samo SAD imaju još oko 100 milijuna doza, a i WHO ima spremno oko 64 milijuna cjepiva protiv boginja. Ali svi se nadaju: neka nam to više nikad ne zatreba.

Uspjeh borbe protiv boginja je i dao krila borbi protiv drugih zaraznih bolesti, objašnjava nam Donald Hendeson: "1974. je Glavna skupština UN-a prihvatila prošireni program cijepljenja. Njegov cilj je bio djecu u čitavom svijetu zaštiti i od ospica, dječje paralize, difterije, hripavca i tetanusa. U devedesetima je u tom projektu dostignuto 80% pokrivenosti i time je otvoreno novo razdoblje u zaštiti javnog zdravlja", sažima Henderson.

Ali pogotovo u ovoj pandemiji nam mora biti jasno kako virusi i bolesti ne poznaju nacionalne i bilo kakve granice. Zato i borba protiv pandemije mora biti zajednička i čim se pojavi cjepivo, ono mora biti dostupno baš svakome.