Američki san postao američka noćna mora | Priča dana | DW | 30.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Američki san postao američka noćna mora

Pretrpani smještaji, neuspjeli pokušaji prelaska granice i raspršeni snovi: priča o migrantima u Tijuani na meksičko-američkoj granici.

Neugodan zadah se osjeti već na ulazu u sportski kompleks Unidad Deportiva Benito Juárez. Ulicom pored mobilnih zahoda se više ne može proći. Iz kontejnera za smeće strše ostaci hrane i odjeća. Preko igrališta se ne može prijeći a da čovjek ne nagazi na dio šatora ili prostrtih pokrivača. U jednom od prolaza prema igralištu vjetar stalno podiže prašinu, a migranti koji već od početka putovanja imaju poteškoća s disanjem stalno moraju kašljati.

"U zahodima je puno smrada i jako smrdi. Muškarci spavaju na ulici. Djeca se često razbolijevaju. Ovdje je jako prljavo. Mi ovdje živimo u jako teškim uvjetima", žali se Jorgelina Ruíz iz honduraskoga grada San Pedro Sula, koja sjedi na rubniku ceste sa svoje dvoje djece u dobi od tri i pet godina.

Kamp na stadionu je napravljen za smještaj 3.000 migranata. Sad ih je ovdje već više od 6.000. Pretrpanost kampa je nepodnošljiva. Posljednjih dana, otkako je stiglo tako puno ljudi, nema dovoljno hrane i drugih potrepština. "Za malo hrane se mora stajati dva sata u redu. Sve to i ovo mnoštvo ljudi dovode čovjeka do očaja", kaže Wilmer Mejía, dok u beskrajno dugom redu čeka na tanjur riže i graha.

Ljudi podižu šatore

Migrantska karavana je zaustavljena na američkoj granici

Optimisti i očajnici

Od prošle nedjelje je raspoloženje u kampu preraslo u melankoliju. Nitko više ne trči kako bi među prvima dobio svoju porciju humanitarne pomoći. Nitko više ljude ne može uzbuditi nekim novostima, nema više glasina o navodno najboljim mogućnostima da se prijeđe u SAD.

"Grubost sjevernoameričkih snaga je bila dovoljna. MIgranti su postali vrlo mirni. Oni su shvatili da je stvarnost drukčija od onoga što im se pričalo: da moraju doći samo do granice pa da će onda lako dospjeti u SAD", priča Victor Coronel odgovoran za skrb o migrantima kod gradske policije. On većinu vremena provodi u migrantskom kampu.

Nemir nakon eskalacije na granici i oštar odgovor SAD-a podijelio je karavanu u optimiste i očajnike. "Ja još imam snage. Ponekad si kažem, povući ću se. Ali ne, ja sam jak i imam viziju da će sve biti dobro. Sva ova muka ne smije biti uzaludna. Zbog svoje djece moram ići naprijed", kaže Nuria Orellana i prkosno podiže ruku.

Nekoliko šatora dalje na zemlji sjedi Maria Elena Reyes i sa svojom prijateljicom pije čašu mlijeka. Obje su uvidjele da su uzalud krenule na ovo putovanje. "Tužne smo i razočarane, jer nismo mogle ostvariti naše snove."

Amerikanci su suzavcem spriječili prelazak granice

Amerikanci su suzavcem spriječili prelazak granice

Počinje promjena mišljenja

Ostati u Tijuani pod ovakvim uvjetima izgleda nepodnošljivo. Ima i migranata koji se više ne mogu vratiti u svoje domovine - jer su pobjegli od organiziranoga kriminala. "Ovdje ležiš na zemlji kao životinja, ali barem s nadom u život. Ako se vratiš u svoju zemlju tamo će te ubiti", priča nam potišteno Javier Pineda iz Salvadora.

Od ponedjeljka su ulicu pored stadiona ispunili šatori nacionalnih i međunarodnih humanitarnih organizacija. Nakon što su američke snage prošlog vikenda protiv migranata upotrijebile suzavac kako bi ih spriječile da prijeđu granicu postalo je nužno dati odgovor onima koji su možda svoje mišljenje promijenili - vratiti se u domovinu ili ostati u Meksiku. Funkcionari meksičke ustanove za migraciju Grupo Beta izjavili su za Deutsche Welle da se od tada utrostručio broj onih koji se dragovoljno vraćaju u svoju domovinu.

"Amerikanci neće popustiti, oni neće otvoriti vrata ili nešto tomu slično. Što da ovdje činimo? Ništa. Bolje je da idemo raditi u svojoj zemlji. Malo posla ima, ali barem ćemo biti u boljoj situaciji nego ovdje", kaže Jorge Alvarado, jedan 43-godišnjak iz Hondurasa. "Znamo da je Meksiko opasna zemlja. Ali, ja sam napustila svoju zemlju i tamo nemam više ništa. Zašto bih se tamo vratila", pita Besy Martínez, koja na rukama drži svoje dvije kćeri od tri i četiri godine.

Pretrpan migrantski kamp

Kamp je predviđen za 3.000 ljudi, ali tamo ih je sada 6.000

Još uvijek je malo migranata koji napuštaju svoj američki san. Većina nestrpljivo čeka u kampu na nove informacije o tomu kako dalje. Ali, ni pratioci, koji su karavanu proveli kroz cijeli Meksiko, ne znaju kako dalje. Samo nada smiruje sve veću napetost među migrantima zbog neizvjesnosti. "Ja se nadam i vjerujem u Boga da ću dobiti azil - jer je Bog na mojoj strani", naglašava Kenia Gutiérrez za vrijeme doručka s tri nećaka i tetom u šatoru, koji je napravljen za najviše tri osobe.

Najmanje dva mjeseca može trajati do početka postupka za azil. A to je previše za boravak pod vedrim nebom. "Ako nitko ništa ne poduzme i meksička vlada se ne bude odmah o tomu brinula, situacija se može oteti kontroli", upozorio je prije pet dana Manuel Figueroa, voditelj socijalne službe u Tijuani koji je sada zadužen za upravljanje migrantskim kampom.

S nekoliko granata suzavca Sjedinjene Države su uništile neobičnu privlačnost migrantske karavane, koja je za mjesec i pol dana prešla više od 4.500 kilometara. Od sportskoga kompleksa Benito Juárez do graničnog prijelaza El Chaparral je samo dvije tisuće metara. Iz kampa se već može vidjeti SAD. Vidi se američka zastava na granici kako vijori na vjetru, dok se ne spusti hladna noć. Migranti onda žure da prije potpunog mraka pronađu svoje pokrivače. Neki ostaju budni i u ophodnjama idu po kampu. Američki san pretvorio se u američku noćnu moru.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva