Ahrens: „Bili su fiksirani na BiH i Dayton“ | Politika | DW | 22.05.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Ahrens: „Bili su fiksirani na BiH i Dayton“

Njemački diplomat Geert-Hinrich Ahrens za DW priča o šansama koje je međunarodna zajednica propustila u Jugoslaviji devedesetih. Kosovski požar, kaže, mogao se predvidjeti još u vrijeme Daytona.

„Kucnuo je čas Europe" – tu veliku rečenicu izgovorio je luksemburški šef diplomacije Jacques Poos kada se 1991. zaoštrilo stanje u Jugoslaviji. On je u srpnju te godine bio jedan od najzaslužnijih za potpisivanje Brijunske deklaracije kojom je okončan Desetodnevni rat u Sloveniji.

Ali bila je to varljiva diplomatska pobjeda – epizode rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na posljetku na Kosovu odnijet će nemjerljivo više života nego slovenska epizoda.

Podsjećajući na rečenicu u kojoj se spominje „čas Europe", njemački diplomat Geert-Hinrich Ahrens sada za DW kaže da predstavnici Europske zajednice tada „nisu imali mnogo pojma o Jugoslaviji". „Oni uopće nisu bili dorasli izazovu. To se pokazalo u tome da sam na konferencijama o Jugoslaviji 1991. i 1996. ja bio jedini tko je ranije radio u Jugoslaviji i tečno govorio srpsko-hrvatski", priča Ahrens.

„Malo zanimanja za Albance"

Geert-Hinrich Ahrens (84) je doktor pravnih znanosti koji je kao njemački diplomat službovao od Bogote do Hong Konga. Sedamdesetih je bio prvi tajnik njemačkog veleposlanstva u Beogradu. Njegovo ime je u javnosti postjugoslovenskog prostora slabo upamćeno, premda je imao bitnu ulogu u naporima Zapada na tom prostoru devedesetih.

Kao predstavnik Europske unije bio je dio „zagrebačke četvorke" prema kojoj je nazvan plan Z4 kojim je 1995. predloženo ukidanje samoproglašene Republike Srpske Krajine, te autonomija za Srbe u dijelovima Hrvatske gdje čine većinu. Ni to se, kako znamo, nije završilo mirno.

Ahrens međutim tvrdi kako je već nakon Daytona dobro znao da se sprema i nevolja na Kosovu. Prema svjedočenju bivšeg diplomata Nebojše Vujovića, već tijekom tih pregovora u tom američkom gradiću u obližnjem hotelu sjedio je i Ibrahim Rugova. U knjizi „Posljednji let iz Daytona" Vujović opisuje kako je Milošević pocrvenio od bijesa kad mu je predloženo da dio pregovora bude i autonomija za kosovske Albance. Navodno je rekao da u javnosti ne bi preživio takav potez.

Prema Ahrensovom svjedočenju može se zaključiti da Miloševiću nije bilo teško odbiti uvlačenje problema Kosova u Dayton. „Postojalo je veoma malo zanimanja za Albance", priča Ahrens o međunarodnoj zajednici: „Ciljevi Albanaca za tadašnju međunarodnu zajednicu nisu bili prihvatljivi. Jedan je bio Velika Albanija, drugi Veliko Kosovo s makedonskim i južnim srpskim područjima, a treći neovisno Kosovo kakvo imamo danas."

„Rugova je tada bio neprikosnoveni lider Albanaca, a on je imao dva načela. Jedno je bilo da se nikada više ne živi pod Srbijom, dakle najmanje neovisnost. Drugo – da sve bude mirno", dodaje njemački diplomat.

Kosovo Albaner fliehen (picture-alliance/dpa/L. Gouliamaki)

Izbjeglički logor Stenkovac u Makedoniji, travanj 1999. - dječak s Kosova

Prema njegovim riječima, u dugom razgovoru s tadašnjim ministrom vanjskih poslova SR Jugoslavije Milanom Milutinovićem Ahrens mu je dao do znanja da će zemlja ostati međunarodno izolirana ako nešto ne poduzme na Kosovu. Poslije toga je od Beograda dobio šestomjesečnu vizu – prethodno je dobivao samo dnevne – čak i službeni automobil za odlazak u Prištinu do Rugove.

„Rugova je sasvim jasno rekao: Ako sada ne pregovaramo, ovdje će se pucati. Jer nakon Daytona se nitko nije brinuo o Kosovu. Rambouillet je došao prekasno, u međuvremenu se previše toga dogodilo, previše ljudi je stradalo", priča Ahrens. „Zašto to nije učinjeno 1996.? U redu, bili su fiksirani na BiH i ponosni na Dayton. Pričao sam s američkom ministricom Madeleine  Albright – svi su me slušali sa simpatijama, ali se ništa nije događalo."

Razgovor s Koštunicom

Mnoge diplomatske razgovore iz devedesetih Ahrens je opisao u knjizi „Diplomacija na rubu". Danas s pažnjom prati događanja oko Kosova, nove ideje i priče o promjeni granica. Na pitanje DW-a može li se reći da je neovisnost Kosova „uspješna priča", on odgovara:

„Za Albance je to jasno uspjeh jer su neovisni. Za Srbe… Sjećam se razgovara s gospodinom Koštunicom, nacionalistom koji je došao poslije Miloševića. Rekao sam mu: 'Kažete da je Kosovo srpsko, da ga hoćete nazad. Zamislite da međunarodna zajednica sutra kaže da ste u pravu, da se potpuno povuče. Što ćete učiniti onda?' Nije bilo odgovora, ali me nije ni izbacio", kaže Ahrens kroz smijeh.

„Bilo je jasno da bi se Albanci branili do posljednjeg da ne dođu opet pod srpsku kontrolu i da Srbi u tome ne bi uspjeli. To je sasvim nerealna politika", dodaje on.

Kako se zapadne zemlje, nakon što su kod odcjepljenja Kosova odustale od načela nepromjenjivosti granica, danas odnose prema tom načelu? „Službena politika recimo Njemačke je da nema promjene granica. Jer u suprotnom postoji opasnost da Albanci u Makedoniji, oko Tetova i drugdje požele da se priključe ovoj državi."

Ahrens razgovor za DW završava riječima da Beogradu i Prištini – ako tamo postoje demokratski izabrane vlasti – „ne treba izvana pričati kako da se dogovaraju jedni s drugima". „Ali ne vidim da bi u dogledno vrijeme Beograd i Priština mogli doći do sporazuma koji bi na kraju vodio tome da Beograd prizna neovisno Kosovo", zaključuje Ahrens.

Preporuka uredništva