1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Zakletva Bajdenu i Rasmusenu

20. februar 2019.

Političari koji se kandiduju za poslanike Evropskog parlamenta stavljeni su na probu odanosti takozvanim „transatlantskim vrednostima“. (Polu)sive eminencije NATO i SAD traže od njih potpis koji će pokazati „ko je ko“...

https://p.dw.com/p/3Dhcg
Džo Bajden i Anders fog Rasmusen, arhivski snimak iz 2010.Foto: NATO

Bivši potpredsednik SAD i bivši generalni sekretar NATO, Džo Bajden i Anders Fog Rasmusen, zabrinuti su za poštenje političara EU, posebno pred izbore za Evropski parlament (EP) koji se održavaju u maju. Zato su na upravo završenoj Minhenskoj konferenciji o bezbednosti predstavili svoju novu inicijativu: da im političari koji pretenduju na poslanički mandat u EP svečano obećaju da će biti - pošteni.

Ni Bajden ni Rasmusen trenutno nisu na visokim političkim funkcijama, ali politika i biznis su im u krvi. Pomenimo samo neke od njihovih aktivnosti: Rasmusen je konsultant bankarske kompanije Goldman Zaks, a Bajden je pre dve godine osnovao svoj Komitet za političku akciju, na osnovu čega mnogi zaključuju da će se najverovatnije kandidovati za predsednika SAD 2020.

Inicijativa Rasmusena i Bajdena je morala da dobije i zvaničan okvir, a za to je poslužila „Alijansa demokratijâ“ koju je 2017. osnovao Rasmusen. Ona radi ruku pod ruku sa „Transatlantskom komisijom za integritet izbora“, još jednom novom organizacijom – sa istim osnivačem – koja je sebi postavila za cilj zaštitu izbora u Evropi od, naravno, „Rusije i drugih zemalja.“

Kunemo se da...

Nećemo proizvoditi, niti u zloj nameri širiti lažne vesti, ni foto-montaže niti falsifikovane audio i video snimke, nećemo koristiti botove da bismo napadali protivnike na društvenim mrežama, školovaćemo ljude na planu kibernetičke bezbednosti i nećemo kriti ko su nam donatori“, sažetak je „zakletve“ koju je smislio ovaj dvoglavi trust mozgova sa sedištem u Kopenhagenu i Vašingtonu.

Naravno da se postavlja pitanje: čemu čitava ta predstava na političkoj sceni na kojoj je deklarativno poštenje ionako ugrađeno u program svake stranke i svakog političkog foruma?

I naravno, u odgovoru nužno mora biti reči o pritisku na javnost i političkoj propagandi.

Europaparlament Debatte zur Lage der Union EP 11.09.2013 Straßburg
Izbori za Evropski parlament održavaju se od 23. do 26. majaFoto: Reuters

Neki glavni kandidati stranaka EP na predstojećim izborima su požurili da potpišu svečano obećanje Bajdenu i Rasmusenu. Među njima su Manfred Veber (Evropska narodna stranka), Frans Timermans (Socijaldemokratska partija Evrope), Ska Keler (Zeleni), Gi Verhofštat (Alijansa liberala i demokrata), i drugi poznati političari. Glavni kandidati Levice, Niko Kue i Violeta Tomič – nisu potpisali.

„Polarizacija“

Tako se sada političari EP dele i na one koji su potpisali i one koji nisu potpisali Obećanje. A Rasmusen i Bajden mogu biti zadovoljni svojim „genijalnim“ rešenjem: „bela“ i „crna“ lista političara EP se formiraju – same od sebe. Političari koji narednih dana i nedelja budu stavljali svoj potpis pod Obećanje za to neće imati bolji razlog od starog dobrog „bolje da potpišem (ionako ne košta ništa) nego da me posle neko proziva“.

A oni koji ne budu potpisali su kao opozicija u „transatlantskoj“ argumentaciji automatski proglašeni za „dezinformatore“: ono što dvoglavi „trust mozgova“ verovatno vidi kao remek-delo svog političkog šaha, tako je postao još jedan doprinos aktuelnoj polarizaciji javnosti na koju su se mnogi žalili upravo na ovoj Minhenskoj konferenciji o Bezbednosti.

Uz sve to, u javnosti je tako osvežena i već izanđala slika „ruskog neprijatelja“, koji je stalni i glavni motiv za stvaranje ovakvih inicijativa. Jer, taj neprijatelj ne samo što hoće da se meša u izbore i podriva ostatak sveta i EU, već, kako tvrde Bajden i Rasmusen, u zemljama poput Italije i Nemačke podržava „određene stranke bliske Moskvi“. Za šta, doduše, upravo njih dvojica koji se, kako tvrde, bore protiv lažnih vesti – nemaju nikakvih dokaza.

Ko je netransparentan?

Za osvežavanje slike neprijatelja se pobrinula i nemačka kancelarka Angela Merkel koja je na Minhenskoj konferenciji najpre rekla da Rusija vodi „hibridan rat“ protiv EU, a potom se osvrnula i na proteste nemačkih đaka koji svakog petka izlaze na ulice i traže „zaštitu klime“, rečima: „da sva nemačka deca posle toliko godina, dođu na takvu ideju bez spoljnog uticaja – to se ne može zamisliti.“ Nije teško zaključiti na čiji ona to „spoljni uticaj“ misli. 

MSC München Angela Merkel
Nemačka kancelarka Angela Merkel na konferenciji u MinhenuFoto: Imago/photothek/F. Gärtner

Zanimljivo je da je kuhinja iz koje je sve poteklo tj. organizacija kojoj potpisnici iz EP obećavaju da će biti transparentni – Rasmusenova Alijansa demokratijâ, – sama sve drugo samo ne transparentna: na njenom internet-sajtu nema impresuma, kontakt nije moguć preko neke fizičke adrese već samo putem elektronske pošte, a malobrojni odsečci teksta u kojima se govori o ciljevima „borbe za demokratiju“ ne razlikuju se mnogo od mase sličnih uopštenih tekstova, pa se i ovde govori o „potrebi da se učvrsti svetska demokratija i stvori alijansa za mir“.

Prijatelji: od Fejsbuka do Pinčuka

Mnogo zanimljivija je, međutim, lista finansijera ove alijanse. U prvim redovima su Fejsbuk, Majkrosoft i „Rasmusen global“, privatna firma bivšeg generalnog sekretara NATO kojom on pomaže svetskim vladama i političkim forumima nudeći im „političke ekspertize“ i „kampanje uticaja na javno mnjenje“. A tu je i (odvojeno) još jedna konsalting firma „Rasmusen“.

Pored njih, „Alijansu demokratijâ“ podržavaju i Atlantski savet, nemački auto-gigant BMW i još neke firme i organizacije među kojima je i fondacija Viktora Pinčuka, jednog od najbogatijih Ukrajinaca. Njegovoj holding-kompaniji Istuan grup pripadaju najveći metalurški koncerni Ukrajine, kao i više televizijskih stanica i izdavačkih kuća.

Pinčuk je od 1998. do 2006. i sam bio poslanik ukrajinskog parlamenta, ali se 2006. gotovo sasvim povukao iz političkog života i počeo da se prezentira kao bogati filantrop. On je istovremeno i jedan od članova - „Transatlantske komisije za integritet izbora“.

...i prijateljska štampa...

U Pinčukove prijatelje spada i Džo Bajden, čiji sin Hanter je 2014. godine, u jeku „Majdanske revolucije“ u Ukrajini, postao član uprave Burizma holdingsa, privatnog ukrajinskog koncerna za ekploataciju gasa.

Ukraine Wiktor Pintschuk Unternehmer
Nekada poslanik u ukrajinskoj Radi, danas bogati filantropFoto: picture-alliance/M. Palinchak

Inače, „Transatlantska komisija za integritet izbora“ ima i jednog nemačkog člana – to je Tanit Koh, koja je u vreme osnivanja Komisije bila glavna urednica tabloida Bild. Bild je pod okriljem izdavačke kuće Špringer koja navodi da u temelje njenog rada spada „podržavanje transatlantskog saveza i solidarnost sa slobodarskom zajednicom vrednosti SAD“.

Zato nije nikakvo čudo što su akteri Inicijative o potpisivanju Obećanja u Špringerovom Veltu onlajn 15.2. objavili tekst u kojem tu inicijativu reklamiraju pod naslovom: „Birači Evrope, ne dajte da Vas Rusija zavarava!“. I što, nešto sitnije ispisan, nadnaslov glasi: „Državna propaganda“.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android