Veronauka u školi - slobodan izbor?

Veronauka u osnovnim školama u Hrvatskoj jeste tema koja već niz godina izaziva burnu raspravu u ovdašnjem društvu. Tako je bilo i protekle sedmice.

Između poznatih, suprostavljenih stanovišta da crkvi tj. crkvama – pored Rimokatoličke, uglavnom samo još Srpskoj pravoslavnoj i Islamskoj zajednici - uopšte nije mesto u školi, ili da je veronauka svakako poželjna unutar tog sistema, obratili smo se samim roditeljima osnovaca u Zagrebu. Posebno su roditelji izašli u susret dopisniku Dojče velea u osnovnoj školi "Gustav Krklec", gde se sa zanimljivim stavovima predstavila nekolicina onih koji svoju decu šalju na – inače neobaveznu, odnosno izbornu – nastavu veronauke.

Crkvi nije mesto u školi

"Dvoje moje djece pohađa vjeronauk, i ja sam kao vjernica zadovoljna tim", rekla nam je Marija Devčić, koja je i sama učiteljica. "Ali, bilo bi dobro da se učenicima ponudi neki alternativni predmet, kao što je npr. religijska kultura u općem smislu, ne jednokonfesionalnom. Ono što me generalno ipak raduje, jest današnji pristup toj temi u društvu, znatno ležerniji i razboritiji negoli je bio prije desetak godina".

Nikola Cetina, otac jednog školarca u istoj školi, kritičan je prema važećoj praksi. Jer, on nakon proživljenog iskustva smatra da crkvi, i to svim konfesijama, ipak nije mesto u školi. Takođr, slaže se s tezom da bi sretnije rešenje bio predmet koji objedinjuje nauku o religijama uopšte, ali i o pozicijama onih koji nisu vernici – ateista i agnostika. "U svemu tome postoji i neizravni pritisak društva, pa nisu svi ljudi baš posve iskreni kad šalju djecu na vjeronauk. Mislim da se time šteta, osim djeci koja ne izaberu taj predmet, pa se mogu osjetiti društveno isključenima, nanosi i samoj crkvi, koja tako postiže kontraproduktivan efekt. Ona neki način izolira sebe u zajednici, a sličnu je grešku činio i bivši sistem, kad se predmet marksizma počeo doživljavati kao dosadna i mrska prinuda. Znate, ja sam strastveni planinar, no da me netko tjera na to, zamrzio bih planinu", ističe Cetina.

Opada interesovanje

Svoje mišljenje o svemu tome predočila nam je i Ana Marinović-Radojković, pedagog iz iste škole, a čije dete ide u jednu drugu školu i takođe pohađa veronauku: "Nakon 14 godina iskustva, držim kako je vjeronauku ipak mjesto u župi, ne u školi. I znam da tako već razmišlja jako puno ljudi. Jer, nemoguće je uvijek organizirati alternativnu aktivnost za djecu koja ga ne pohađaju, ili za sve razrede namjestiti vjeronauk kao prvi ili posljednji sat nastave u danu, a kako bi to željelo Ministarstvo prosvjete".

Drugi naglašen problem je, prema njenom mišljenju, nedostatak opšte etičko-vaspitne dimenzije u nastavi veronauke, okrenutoj izrazito posebnostima date religije. Ali, ovu majku smo upitali i kako to da tako razmišlja, a dete joj ipak ide na časove veronauke? "To je bila želja samog mog djeteta, iako sam itekako svjesna da ono nije moglo samostalno donijeti sud. U međuvremenu se promijenio i moj i njegov odnos prema tome, pa nisam sigurna da ćemo i dogodine nastaviti s tim. Pretpostavljam da mnogi drugi ljudi također idu linijom manjeg otpora. Izdvojena pozicija često donosi određenu nelagodu. No mogu vam reći da, statistički, svake godine uočavam trend sve manjeg interesa, tj. broja onih koji upisuju vjeronauk", rekla je Marinović-Radojković.

Problem religiozne indoktrinacije

Roditelji koji ne šalju svoju decu na veronauku, strepe da bi ona zbog toga mogla da budu izolovana, čak stigmatizovana. "Premda mi je iskustvo s tim na kraju ipak pozitivnije nego što sam očekivala, a što proizlazi iz činjenice da u razredu mog djeteta čak petoro-šestoro djece nije upisalo vjeronauk, i dalje smatram kako crkvi nije mjesto u školi", rekla nam je Andrea Radak, majka deteta koje pohađa Osnovnu školu "Davor Trstenjak" u Zagrebu.

Prema onom što zna o veronauci, međutim, ona zaključuje da je najveći problem s tim predmetom to što on ne upoznaje decu prvenstveno s religijom, a još manje religijama, nego ih nedvosmisleno religiozno indoktrinira, što bi naročito moralo da bude sprečeno u javnom obrazovanju. Darko Matošević, ateista i otac deteta iz Osnovne škole "August Šenoa", jedan je od onih koji su morali da intervenišu zbog izolacije svog deteta, s kojim ostali učenici na početku nisu želeli da se igraju "jer ne veruje u boga". "Kasnije više nije bilo takvih problema, srećom. Ali, budući da škola nema posebnu brigu za takve učenike, on mora sjediti u zadnjoj klupi dok ostali pohađaju vjeronauk. Tako da, htjeli mi to ili ne, naše dijete kući dolazi s biblijskim pričama i pratećim interpretacijama", kaže Matošević.

Autor: Igor Lasić, Zagreb

Odg. urednica: Ivana Ivanović