1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Nauka

Svet bez mirisa

31. decembar 2018.

Miris pečenih jabuka, kolačiča i borovih grančica neprestano dopiru do naših noseva u vreme praznika. Ali Mihael Merkers ne može da ih oseti – on je rođen bez čula mirisa. A to može da bude i opasno.

https://p.dw.com/p/3AoKy
Foto: picture-alliance/Liszt Collection

„Imao sam osam godina kada sam shvatio da postoji nešto što se zove čulo mirisa i da ga ja nemam“, govori Mihael Merkers. Ima anosmiju. Kako nekom poput Merkersa uopšte objasniti šta je miris? Šta su prijatni mirisi? Kako mirišu jabuka ili ruža? Ili znoj? Objašnjenje „to miriše slično kao…“ ne pomaže.

Merkers je otkrio da mu nedostaje čulo mirisa jednog dana kada je kao dečak bio napolju sa prijateljima. Kada su došli do jednog polja, svi prijatelji su zapušili noseve. Niko nije hteo da nastavi dalje, jer u tom trenutku je neko spaljivao gume. Stravično je zaudaralo. Ali Merkers ništa nije primećivao.

„Bio sam naravno u šoku“, govori 32-godišnjak. Prijatelji su mu objašnjavali da se u vazduhu oseća nešto vrlo neprijatno. „Apsolutno ništa nisam osetio. Shvatio sam da gori vatra tek nekoliko stotina metara kasnije, kada sam video dim i kada sam čuo pucketanje vatre. Ostali su opasnost osetili mnogo ranije.“

Od predivnih mirisa do nepodnošljivog smrada

Da bi uopšte osetili mirise, potreban nam je takozvani Bulbus olfactorius. Dug je oko 1,2 centimetra i debljine jedan centimetar. Kod Merkersa se on nije razvio još dok je bio u majčinom stomaku. Time je izostalo i čulo mirisa.

Kada dišemo, do nas dopiru razni mirisni molekuli. Prolazeći kroz uzak otvor nosa registruje ih čulo mirisa. „Ono se nalazi između očiju, takoreći na sredini glave“, objašnjava Tomas Humel iz Centra za interdisciplinarna istraživanja sa Univerzitetske klinike u Drezdenu. „Mirisni molekuli dolaze u kontakt sa ćelijama za miris.“

Dlačice mirisnih ćelija, preko mirisnog nerva dalje prosleđuju informacije mozgu. Samo retki su svesni tog komplikovanog procesa. Mi automatski mirišemo, kao što automatski i dišemo.

Mirisi nisu samo dobri ili loši, prijatni ili neprijatni. Oni imaju i upozoravajuću funkciju. „Kada sam se uselio u stan, odmah sam ugradio detektor za dim“, kaže Merkers. On ne bi osetio ukoliko bi se u kuhinji nešto zapalilo ili ako bi hrana zagorela.

Sa druge strane čulo ukusa funkcioniše. „Jezik mi je veoma dobro istreniran. Tako mnoge životne namirnice mogu zatvorenih očiju da razlikujem“, govori Merkers. Ali ipak, kao kuvar bio bi u pogrešnoj profesiji. Nije u stanju da prepozna nijanse.

Pra-instinkti

Miris i ukus su tesno povezani. Sa jedne strane mirisi ulaze kroz nos, ortonazalno. Sa druge strane, dok jedemo i pijemo mirisi stižu retronazalno, preko grla. „Kada ispruženi prst držimo pred nosom dok gutamo, primećujemo da po završetku gutanja iz nosa izlazi vazduh“, objašnjava Humel. Tako mirisni molekuli dok jedemo i pijemo stiži do mirisne šupljine.

Da li određene životne namirnice ili mirise volimo ili ne – u osamdeset odsto slučajeva zavisi od mirisa. Mirisi utiču na naše ponašanje i na naše emocije. Jedno lice ili neka osoba su nam privlačni ako nam se dopada njihov miris. To ima veliku ulogu i kada je reč o izboru partnera.

Mogući uzroci

Jedan od 10.000 ljudi se rađa bez čula mirisa i ne zna šta miris znači. Drugi opet čulo mirisa izgube nakon traumatske povrede mozga, upale paranazalnih sinusa ili zbog konstantnih infekcija. Olfaktorna vlakna tada mogu da se odlome, a ona su važna za prenos signala iz nosa u mozak. U više od polovine slučajeva ona se ponove regenerišu. Lekari tada koriste aromaterapiju, kako bi stimulisali povratak čula mirisa.

I neurodegenerativne bolesti, poput Alchajemerove ili Parkinsonove, mogu da dovedu do gubitka čula mirisa. Ali ti ljudi pamte osećaj mirisa i određene emocije vezuju uz određene mirise. Kod ljudi kao što je Merkers to nije moguće.

Od pedesete godine čulo mirisa kod ljudi slabi. „Trećina sedamdesetogodišnjaka sa tim ima problem. Među osamdesetogodišnjacima čulo mirisa kod polovine više ne funkcioniše kako treba“, objašnjava lekar Humel. „Mirisi i dalje mogu da se osete, ali ne onako intenzivno kao sa osamnaest godina.“ Jedan od glavnih razloga je što se tokom života smanjuje broj mirisnih ćelija.

Tako se ponekad dešava da starije dame nimalo ne štede svoje parfeme. Nastupa nesigurnost. Da li dobro mirišem? Da li je stan dovoljno provetren? Da li je garderoba u redu?

Pitanja koja ni Merkersu nisu strana, kao ni neke druge neugodne situacije. „Jednom sam tokom šetnje stao na pseći izmet i to nisam primetio. Sa tim neprijatnim mirisom sam otišao na poslovni razgovor. Mušteriji se to nije ni malo svidelo“, kaže Merkers.

Svake godine ista želja

I nakon 32 godina bez čula mirisa, neke stvari su još uvek neobične. „Potpuno mi je neshvatljivo da mokri psi drugačije mirišu od suvih i da mokra trava miriše drugačije od sveže pokošene. To mi nije jasno.“

Ipak, ponekad je srećan jer mu nedostaje „samo“ čulo mirisa. „Mirisi u svakodnevnom životu nisu toliko važni kao vid ili sluh. Kako može da mi nedostaje nešto što ne poznajem?“

Koja mu je najveća želja? „Za mene bi bilo odlično kada bi postojala neka vrsta mikro plastičnih cevčica, koje bi uspostavile veze između nosa i mozga“, kaže Merkers. „Bilo bi fascinantno kada bi život onda dobio neočekivani zaokret i kada bi mogao da osetim to carstvo mirisa.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android