1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Pravosuđe

„Sramno blaga kazna“ za ratni zločin u Štrpcima

8. februar 2023.

Sud u Beogradu osudio je na ukupno 35 godina zatvora 4 osobe jer su u ratu u BiH učestvovale u otmici 20 civila nespske nacionalnosti koji su potom ubijeni. Reakcije iz Srbije i BiH: kazne su blage i skoro pa sramne.

https://p.dw.com/p/4NDir
Železnička stanica u Štrpcima
Železnička stanica u ŠtrpcimaFoto: Youth Initiative for Human Rights

Viši sud u Beogradu je prvostepenom presudom utorak 7. februara na po deset godina zatvora osudio nekadašnje pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca, jer je utvrđeno je da su 1993. godine u vozu na liniji Beograd-Bar, u mestu Štrpci, kidnapovali 20 civila nesrpske nacionalnosti koji su posle toga ubijeni.

Pošto su pod pretnjom oružjem 27. februara 1993. naterali otpravnika vozova u Štrpcima da zaustavi voz, okrivljeni su, kako je utvrdio sud, 20 putnika odvezli do osnovne škole u Prelovu, u blizini Višegrada. Tamo su ih pretukli, uzeli im sve vredne stvari koje su imali, naterali da sa sebe skinu gotovo svu odeću, a onda ih odvezli u selo Mušići gde su ih ubile dve osobe iz iste naoružane grupe u kojoj su bili i okrivljeni.

Dragana Đekić, koja je kao maloletna učestvovala u zločinu, osuđena je na kaznu od pet godina zatvora. Predsednica sudskog veća Snežana Nikolić-Garotić podsetila je da je Đekić na sudu izjavila da je dobrovoljno učestvovala u ratu u BiH, ali da u tom zločinu nije imala nikakvu ulogu.

Sud je ipak, navela je predsednica Veća, utvrdio da je Đekić bila direktni učesnik tog ratnog zločina, između ostalog i tako što je u fiskulturnoj sali u školi u Prelovu kundakom svoje puške udarala otete putnike, „šamarala ih i psovala“, i pri tom ih direktno vređala zbog njihove bošnjačke nacionalnosti.

Oteti putnici iz voza bili su državljani SRJ, osim jedne osobe čije državljanstvo nikada nije utvrđeno. Gotovo svi su bili bošnjačke nacionalnosti, a iz voza su izvedeni nakon što su ih okrivljeni legitimisali.

-pročitajte još: Veličanje Mladića bi moglo da se kažnjava – kad bi država htela

Olakšavajuće okolnosti

Iako je Tužilaštvo za ratne zločine tražilo po dvadeset godina zatvora za Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca, a za Draganu Đekić deset, prvostepenom presudom svi okrivljeni osuđeni su na po duplo manje kazne.

Sudija Nikolić-Garotić rekla je da je pri odmeravanju kazne, kao olakšavajuća okolnost uzeta činjenica da niko od okrivljenih nije počinio neko drugo krivično delo, to što Jovan Lipovac ima zdravstvenih problema, što je Dragana Đekić bila maloletna u vreme izvršenja zločina, kao i teška ekonomska situacija svih okrivljenih.

Poruka da se „ratni zločin isplati“

„Ovako blaga kazna navodi na zaključak da se ratni zločin isplati. To je evidentno na osnovu visine kazni koje su dobili četvoro sada osuđenih za taj ratni zločin“, rekao je okupljenim novinarima ispred suda Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava. „Osim toga, zbog nepostojanja zakonske regulative, status porodica žrtava otetih u Štrpcima u Srbiji još uvek nije regulisan. Ta diskriminacija dakle, i dalje postoji, a vidimo da se za okrivljene lako uzimaju u obzir olakšavajuće okolnosti“, zaključio je Milosavljević.

Zastupnica žrtava u procesu, Marina Kljajić, podsetila je da je pred Višim sudom u Bijelom Polju u Crnoj Gori bivši pripadnik VRS Nebojša Ranisavljević za isti zločin 2004. pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora. Osim njega, za zločin u Štrpcima nedavno je i u BiH prvostepenom presudom osuđeno sedam osoba na po 13 godina zatvora.

„U ovom zločinu ubijeno je dvadeset ljudi. Dobiti deset, tj. pet godina, za ovako monstruozan zločin, sramota je i za državu Srbiju i za njeno pravosuđe“, ocenila je pred novinarima Marina Kljajić.

Šta presudom nije utvrđeno?

Prema optužnici koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo 2018. godine, 27. februara.1993. u Višegradu je formirana posebna oružana grupa „od oko 25 do 30 pripadnika VRS, s posebnim zadatkom da izvrši otmicu putnika nesrpske nacionalnosti iz brzog voza broj 671, koji je tog dana saobraćao na relaciji Beograd-Bar“.

U sastavu te grupe, kako se eksplicitno navodi u optužnici, bili su, između ostalih, i četvoro okrivljenih, a sada prvostepeno osuđenih pred Višim sudom u Beogradu. Iako je objašnjeno da je formirana posebna oružana grupa s jasnim ciljem, optužnicom nije obuhvaćeno pitanje ko je tu oružanu grupu formirao.

„Ovom kaznom sud u Beogradu poručio je da činiti zločine ne znači nužno i snositi velike posljedice. O nalogodavcima da i ne govorimo. Njih u cijeloj priči nigdje nema“, kaže za DW koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije u Sarajevu Edvin Kanka Ćudić. „Otmica u Štrpcima je bila planirana i organizovana. U njoj je učestvovao sam vrh Vojske Jugoslavije, policije i VRS. Počinioci su bili pripadnici Višegradske brigade. Krajnji cilj je bio zastrašiti sandžačke Bošnjake i očistiti pogranične dijelove Srbije“, rekao je Kanka Ćudić.

On je dodao da „Srbija na aerodromima i graničnim prelazima hapsi građane BiH, nastupajući kao zaštitnik oštećenih“, ali da istovremeno „nije u mogućnosti da adekvatno sudi za ratni zločin nad sopstvenim građanima koji dolaze iz nacionalnih manjina“.

I programska koordinatorka Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji Ivana Jovanović za DW ističe da se odgovornost za otmicu u Štrpcima ne može utvrditi samo na osnovu suđenja direktnim počiniocima.

„Potrebna nam je puna istina o ulozi državnih institucija koje su, prema javno dostupnim informacijama, znale za otmicu mesec dana unapred. Institucije Srbije i Crne Gore dužne su da posle trideset godina od otmice i zločina, pronađu posmrtne ostatke i priznaju porodicama status civilnih žrtava rata“, kaže Jovanović za DW.

Na presudu se čekalo pet godina

Pre podizanja optužnice, Tužilaštva za ratne zločine u BiH i u Srbiji formirala su zajednički istražni tim koji je prikupljao dokaze o zločinu u Štrpcima. To je, kako podseća Fond za humanitarno pravo u svom Izveštaju o suđenjima za ratne zločine, 2014. rezultiralo hapšenjem osumnjičenih u Srbiji i u BiH koji su kasnije pušteni da se brane sa slobode.

Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji prvu optužnicu za zločin u Štrpcima podiglo je 3. marta 2015, ali ju je sud deset puta vraćao na doradu. Konačno je potvrđena tek 2018. godine.

Na prvostepenu presudu za zločin u Štrpcima čekalo se punih pet godina, a u međuvremenu je jedan od optuženih, Ljubiša Vasiljević, preminuo. Proces još uvek nije završen s obzirom na to da na presudu i tužilaštvo i odbrana imaju pravo žalbe.

Spomenik bez imena svih žrtava

Od dvadeset ubijenih civila, na obali jezera Perućac pronađena su tela četiri osobe, dok se za ostalim žrtvama iz voza u Štrpcima još uvek traga.

Sećanje na njih u Srbiji jedva da postoji – u Prijepolju je 2009. godine podignut spomenik sa natpisom „Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februara 1993. odustao je od budućnosti“, ali su na njemu upisana samo imena stradalih Prijepoljčana iz voza, a ne i ostalih žrtava.

Drugi primer nepotpune memorijalizacije tog zločina jeste spomen-ploča Tomi Buzovu, koji je, prema tvrdnjama svedoka, pokušao da spreči izvođenje putnika iz voza, pa je onda i on odveden i otada mu se gubi svaki trag.

Ploču je na Novom Beogradu 2016. godine postavio aktuelni gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić, tada predsednik opštine Novi Beograd. Na ploči piše: „U znak sećanja na humanost i hrabrost“ – ali na njoj nije objašnjeno u kojim okolnostima se ispoljila humanost i hrabrost Tome Buzova.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.