Slanje Bundesvera na Bliski istok bi blo glupo i ishitreno
28. jul 2006.Van svake sumnje Bundesver je prethodnih godina dao dobar doprinos učešćem u nizu mirovnih misija. Medjutim, treba se zamisliti nad tim što neki od političara nude angažman nemačkih vojnika čak i kada to niko ne traži. Da li se to nemačka politika u kriznim regionima automatski shvata kao neizbežan dvostruki angažman na vojnom i na političkom polju.
Naravno da se u svetu u ovom trenutku raspravlja o tome kako bi trebalo da izgledaju mirovne trupe za Liban i sa kakvim mandatom. Normalno je da i Nemačka učestvuje u diskusiji. Medjutim, ne treba počiniti grešku i pozdraviti angažman nemačkih vojnika, a da se prethodno ne zna u kakvu misiju se šalju. To ogleda kroz izjave tipa: Nemačka ne sme a da uskrati svoju pomoć, ili Nemačka snosi naročitu odgovornost prema Izraelu.
Odgovornost prema Izraelu bi mogla da znači i da se nemačka ne upušta u takvu misiju. Bilo bi nesmotreno slanje nemačkih vojnika u region u kojem oni iz istorijskih razloga nisu dobrodošli. I tu nije reč o banalnom izgovoru, nego bitnom razlogu koji proističe iz shvatanja demokratije u ovoj zemlji.
Zadatak mirovne misije u Libanu još uvek nije definisan, ne postoji nikakav dogovor. Medjutim i sama pretpostavka da bi jedni nasuprot drugih mogli da se nadju nemački i izraelski vojni, nalaže apsolutnu uzdržanost zvaničnog Berlina. Treba biti iskren: sve konstrukcije po kojima bi pripadnici Bundesvera imali posebnu ulogu u budućim snagama su potpuno nerealne. Govori se o robusnim trupama sa borbenim iskustvom, a ne o „Plavim šlemovima“ bez oružja. Za Bundesver to može da znači samo jedno: ne ulaziti u tu priču.
To se odnosi i na slučaj da sve strane u sukobu budu složne sa nemačkim angažovanjem. Nemmački vojnik u medjunarodnim trupama i dalje ima svoj nadionalni identitet, on je predstavnik svoje zemlje. Na medjunaorodnoj s ceni niko neće upirati prst u Nemačku, ako se ova z emlja odluči na diskretniji nastup i posle uspostavljanja prilika na drugi način učestvuje u stabilizaciji situacije.
Postoji još jedan aspekt problema. Bilo b i fatalno kada bi Nemačka izašla na glas da je s premna da svuda u svetu izigrava policajca. U pojedinim slučajevima kao što je to u Avganistanu ili Kongu, to može biti rešenje, ali ne treba da bude pravilo. Ukoliko na listu mesta gde su angažovani vojnici Bundesvera bude upisan i Bliski istok, onda se mora postaviti pitanje da li se iskoračilo iz okvira nemačke spoljene poliitike koja se pokazala kao dobra.
Nina Verkhojzer