1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Rat koji žele svi osim običnog naroda

30. septembar 2020.

Ratne trube i zurle ne mogu da nahrane gladne stomake, ali omamljuju čula. Njima i Azerbejdžan i Jermenija skreću pažnju javnosti sa drugih tema. A Turskoj i Rusiji konflikt dobro dođe, komentariše Miodrag Šorić.

https://p.dw.com/p/3jCfW
Posledice granatiranja u Nagorno-Karbahu
Posledice granatiranja u Nagorno-KarbahuFoto: Aziz Karimov/Reuters

Turska bi recimo mogla da ima umereni uticaj na „bratski narod“ u Azerbejdžanu, pa da se konflikt oko Nagorno-Karabaha primiri. Ali, Ankara doliva ulje na vatru. Turska armija je nedavno zajedno sa Bakuom izvela vojni manevar, ohrabrujući Azerbejdžance da se dignu na oružje oružje, i čak zapretila Jermeniji.

Gde god se Turska sa predsednikom Erdoganom na čelu umešala, rat nije bio daleko: na Kavkazu, u Siriji, u Libiji.

Erdogan šalje ratne brodove na Grčku i baš ga briga za solidarnost u NATO ili za međunarodno pravo. Njegov cilj je da od Turske napravi nezavisnu regionalnu silu pa makar i oružjem. U svakom slučaju, Erdogan nije zainteresovan za dugoročni mir na Kavkazu.

I Rusija bi da ostvari uticaj ili da uz veliku pompu demonstrira silu. Kremlj bi mogao da Jermeniju odvrati od nepotrebnih provokacija, recimo namere da hrišćanske izbeglice iz Sirije naseli u Nagorno-Karabahu. Ogroman je uticaj Moskve na malenu Jermeniju jer svaka tamošnja vlada zna da bez zaštite mnogo većeg brata nema bezbednosti zemlje.

Moskva ne isporučuje Jermeniji samo oružje, već je stacionirala hiljade vojnika u toj zemlji. Pri tom Kremlju nije stalo do političkog rešenja za Nagorno-Karabah. Ona želi status kvo i neguje dobre veze i sa Bakuom i sa Jerevanom. Tako u konfliktu uvek može da nastupi kao velika posrednička sila.

Ali u sukobu oko Nagorno-Karabaha nedostaje iskreni posrednik. Rusija i Turska imaju svoje agende. Zbog toga se konflikt redovno zakuva. Posebno kada se pogorša ekonomska situacija, i vlade pokušavaju da odvrate pažnju od svojih grešaka na domaćoj sceni.

Azerbejdžanski predsednik Alijev stalno je najavljivao da će da modernizuje privredu i suzbije korupciju. No, malo toga se dogodilo. Azerbejdžan zavisi od izvoza nafte i zemnog gasa. U toku pandemije su cene sirovina opale, tako da je državni budžet narušen. Opada kupovna moć i raste nezadovoljstvo građana, a vlast se ni u borbi protiv pandemije ne pokazuje dobro.

Oružane borbe protiv Jermena odvraćaju pažnju, a Alijev kupuje vreme. Patriotizam se ne maže na hleb, ali može da omami.

Novo rasplamsavanje rata jeste poraz diplomatije. Zapad skoro da uopšte ne interesuju konflikti na obodu Evrope. Sjedinjene Države su se povukle kao globalna sila. Evropska unija je pak i nesposobna i nevoljna da preuzme ovu ulogu.

I ko na kraju plaća cenu? Obični ljudi na Kavkazu. Za njihove živote niko ne oseća odgovornost.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android