Radnicima nije do „nasilnih protesta“ | Politika | DW | 05.04.2012
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Radnicima nije do „nasilnih protesta“

U pozadini sve češćeg pripisivanja potencijalnog nasilništva nezadovoljnih radnika, verovatno stoji pokušaj suprotstavljene strane da se isti unapred diskredituju. Ali da li je zaista tako?

Hajrudin Hramadzić

Hajrudin Hramadzić

Povodom učestalijih izraza radničkog, socijalnog nezadovoljstva u Hrvatskoj, prošle sedmice se u javnosti često govorilo o potencijalnim nemirima, i to u najskorijoj budućnosti. Reč je o predviđanju nasilnog, uličnog obračuna, dakle, između radnika i policije kao državnog represivnog aparata. Tu mogućnost gotovo da uopšte nisu pominjali sami radnici niti njihovi sindikalni predstavnici, nego su je potezali domaći političari, kao i (su)vlasnici određenih predduzeća, ili pojedini mediji, odnosno njihovi komentatori. U svim tim slučajevima, poriv za nasilnošću pripisivao se radnicima, a nijednom suprotstavljenoj strani.

Jedan šamar ne čini društvenu opasnost

Zagreb Bauarbeiten

Policija i radnici za sada nisu bili "neprijatelji"

Do sada nije bilo posezanja za silom, sa izuzetkom jednog „šamara“, kojeg je pretrpeo stanoviti menadžer Jadrankamena iz Pućišća na Braču, kad je neko od tamošnjih radnika izgubio strpljenje u iščekivanju zakasnelih plata. Sve ostalo se zadržalo na izjavama o mogućim blokadama pogona i ulica kao ultimativnom otporu. Bez obzira na to, tri su konkretna slučaja eksponirana sa aspekta mogućeg fizičkog obračuna: najava privatizacije kutinske Petrohemije, prodaja Brodosplita samoborskom DIV-u i stečaj bračkog predduzeća. Vezano uz njih, u više medija primetan je nagli porast upotrebe izraza kao što su "revolucija", "dizanje u zrak", "oružje" ili čak "terorizam", što u najmanju ruku ne doprinosi pregovorima. "Posebno me čudi to što nasilja u radničkim protesti nema već prilično dugo", kaže za DW Dražen Lalić, sociolog društva i politički komunikolog sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.

"A nerazmjer između činjenice da upotrebe sile s njihove strane zapravo uopće nema, i toga koliko nas iz određenih krugova upozoravaju na tu društvenu opasnost, jako bode oči", dodaje Lalić.

Neoliberalna manipulacija javnosti

Imajući u vidu nesreću koja ih je objektivno snašla, Lalić u razgovoru za DW radnicima pripisuje ni manje ni više nego “gandijevski model“ ponašanja i otpora. S druge strane, javni govor o njima koji to zanemaruje, on vidi kao moguću taktiku da se radnici diskreditiraju i pre nego im fizički obračun padne na pamet. I ako ništa drugo, radnici na sve to za sada reaguju defanzivno, poričući takve optužbe na svoj račun. "Nipošto ne zazivam nasilje, priželjkujem miran rasplet krize, ali takva eventualna taktika može i sama biti kontraproduktivna, ako nekoga isprovocira. Pitanje je ko nalazi korist u širenju toga diskursa, i mislim da je u prvom redu, odnosno najčešće riječ o vezi između neoliberala i novinara koji rade za njih. Mali Ruperti Merdoci su preplavili hrvatsku medijsku scenu, a radnike i širu javnost pri tome nastoje izmanipulirati", kaže Lalić.

Atraktivni prizori očaja

Kroatien Land und Leute Demonstration in Zagreb

Protesti su prava retkost

Slično mišljenje zastupa i Hajrudin Hromadžić, sociolog medija sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji za DW dodaje kako je kampanja prikazivanja radnika kao potencijalnih nasilnika ustvari "deo opštih tendencija u društvima izloženim teroru neoliberalizma". One, prema njegovom mišljenju, svakoj artikulaciji nezadovoljstva iz radničke, socijalno i klasno obespravljene perspektive, pripisuju levi radikalizam, kao način zadržavanja navodnih privilegija. "Nerazdvojiv je to dio korporativnih politika vodećih medijskih kuća i njihovih poslovnih dogovora s tržišnim partnerima i političkim elitama", smatra Hromadžić, "pa senzacionalističko-tabloidni mediji u službi ideološkog reakcionizma, dakle, poželjnu profesionalnu obradu okolnosti zbog kojih se radništvo našlo u groznoj situaciji, nadomještaju atraktivnijim - za takve medije, ali i oglašivače - prizorima radničkog očaja kojeg nam serviraju u stilu žanra melodrame, reality showa ili, u najboljem slučaju, doku-drame."

Govoreći o pritisku viših ekonomskih i političkih slojeva na sredstva javnog informiranja, Hajrudin Hromadžić podseća da iz socijalne istorije medija znamo i za primere nesrećnih sudbina progresivnog radničkog lista u Velikoj Britaniji i SAD-u iz prvih decenija 19. veka. Isti je, naime, uprkos za to vreme visokim dažbinama, propadao zahvaljujući planskom bojkotu oglašivača, sektora u rukama već tada etabliranog vodećeg staleža mlade buržoazije.

Na vidiku nije niti generalni štrajk

Za sada je Hrvatska daleko od uličnih nemira, koji bi mogli da se uporede sa onim u Grčkoj, koja se u tom kontekstu takođe često pominju. Uostalom, pre je logično očekivati koliko-toliko postepenu eskalaciju odmeravanja snaga u svim njenim oblicima, dok u Hrvatskoj na vidiku nije ni generalni štrajk.

"Industrijskih fizičkih sukoba u Hrvatskoj nije bilo već čitavu večnost, i teško da će se sad odjednom pojaviti. Svi vlastodršci ovdje, pa tako i aktualni, najviše se pritom boje škverana, i Splita kao središta dinarske kulture i regionalnog mentaliteta koji baštini određeni kôd nasilnosti. Ali, ne pamtim kad se u Hrvatskoj poslednji put uopšte dogodila neka veća tuča politički suprotstavljenih pozicija, pa prognoziranje takvih nemira u ovom času smatram na svaki način pretjerivanjem", zaključuje Dražen Lalić.

Autor: Igor Lasić, Zagreb
Odg. urednik: Jakov Leon

Reklama